Novi Zagreb

Ovih dana završio sam jedne večeri na blagdanskom domjenku na najvišem katu zagrebačkog hotela koji smo, za moje mladosti, skraćeno zvali - Interconti.

U dizajnerski i ideološki sivljem (socijalističkom) vremenu, kada smo priželjkivali sve zapadne udobnosti, taj je hotel bio jednim od simbola željenog bogatijeg i šarenijeg života. Osobito je bio atraktivan njegov bar (i restoran) na posljednjem katu, do kojeg se stizalo vrlo brzim dizalom, a potom bi slijedio senzacionalan pogled na grad.

Nije se, doduše, imalo puno što vidjeti, osim oronulog srednjoeuropskog grada kojem je nedostajalo glamura, uresa i svjetâla. Ali popiti kavu na glasovitom 17. katu bio je (malo)građanski ritual kojim se pokušalo sugerirati da možemo živjeti i drugačije nego što smo navikli.

Sve sam to u međuvremenu zaboravio, a onda sam se našao na tom domjenku, najprije ne primjećujući pogled kroz velike staklene stijene. Kad sam napokon pogledao van, zapanjio me prizor osvijetljenoga grada koji je, zasigurno, djelovao puno drukčije od grada kojeg smo gledali prije trideset i više godina. Sve je bilo blještavije i nekako velegradskije; ipak, ubrzo sam shvatio da ne gledam u onaj poznati dio koji se prostire prema sjeveru - i u kojem su najposjećenije zagrebačke vedute, od Katedrale do HNK - nego na južni dio, prema Ciboninom tornju. Neočekivano, baš taj dio, neugledan po danu, noću je zasjao, dok je onaj sjeverni - provjerio sam - izgledao otprilike tamno kao nekada.

Navelo me to na razmišljanje kako je, tijekom tog vremena što je prošlo, nastao neki novi Zagreb (ne Novi Zagreb u smislu dijela grada preko Save), neki Zagreb kakvog nismo vidjeli ni naslućivali kada smo, prije više desetljeća, gledali kroz stakla 17. kata. S gradovima je kao i s ljudima - najbolje ćete uočiti promjenu na nekom koga dugo niste vidjeli, a ne na nekom koga gledate svakoga dana.

Tako je i meni pogled s visine, na kakvoj dugo, dugo nisam bio, otkrio i promjene na licu grada.