Kritika

Sa zanimanjem sam pročitao članak kolege Arsena Oremovića u Večernjem listu o konferenciji Međunarodnog društva filmskih kritičara i novinara FIPRESCI, što je održana u Tunisu. Na toj su konferenciji postavljena mnoga pitanja koja se tiču položaja filmske kritike danas; čim se takva konferencija održava, za pretpostaviti je da položaj baš i nije dobar.

Moj interes nije slučajan ili usputan, jer sam godinama radio kao filmski kritičar, te se sjećam kakav je bio položaj kritike, i u nas i u svijetu, osamdesetih godina prošloga stoljeća – pa i u desetljećima prije toga. Počevši još za studija raditi kao mlad kritičar, baš u kulturnoj rubrici Večernjeg lista, osjetio sam koliko je uvažavanja donosilo pisanje filmskih kritika, ne samo unutar medijskoga kruga, nego i u zajednici – naravno, i među češćim i ambicioznijim posjetiteljima kina.

Ljudi su jednostavno bili znatiželjni i voljeli su svoje mišljenje o filmu uspoređivati s onim službenih kritičara. Danas, kada svatko može blogirati ili izražavati na internetu stav o svemu i svačemu (dakle, biti i građanin-novinar ili građanin-kritičar, o čemu podrugljivo piše Andrew Keen u svojoj knjizi Kult amatera), teško je shvatiti koliko je respekta nekad izazivao rad u medijima, koji nisu bili lako dostupni. Pisanjem o raznim područjima, pa tako i o filmu, bavili su se ljudi koji su to osjetili kao poziv, i koji su se tome posvetili, svjesni odgovornosti koju takav javni nastup donosi; uvijek se sjećam kakve sam strahove znao proživljavati bojeći se da ne pogriješim u nekom podatku ili ne napišem neku glupost.

I film je, kulturološki, tada drukčije stajao. Poznavanje filmske umjetnosti, opusa i autora, držalo se važnim dijelom opće kulture, dok se dvorana tadašnje zagrebačke Kinoteke u Kordunskoj ulici punila studentima svih fakulteta – a ne samo onima s Filozofskog ili umjetničkih akademija. Film je, ukratko, bio relevantna umjetnička i društvena činjenica.

A danas? Ništa od toga! Kao što se cijeli svijet raslojava na neslućeno bogate faraone i sirotinju, film se raslojio na ultrakomercijalnu zabavu i festivalska djela; umjetnički film, drugim riječima, više nije dio nekakvog općekulturnog mainstreama, već pomalo ezoterična djelatnost za posvećene posjetitelje filmskih festivala.

U takvoj situaciji negdje se zagubio i značaj filmske kritike. A mi koji smo se nekad njome bavili, možemo biti zadovoljni što smo je iskusili dok je bila poželjna i ugledna.