Reklamni leci

Ako prolazite češće središtem grada, vjerojatno ste se već navikli na ljude koji dijele letke različita sadržaja. Riječ je uglavnom o reklamnim lecima što oglašavaju, kako se to kaže, proizvode i usluge - ugostiteljske, bankarske, trgovačke... Čak se i dijele besplatne dnevne novine, što je nekad bilo nezamislivo.

Ali nije mi cilj govoriti o sadržaju letaka; zanimljivije je to kako raspačavači toga reklamnog materijala mijenjaju dinamiku grada. Mijenja se kretanje gradskim pločnicima, ovisno o tome želite li ili ne želite zaviriti u papire što se nude. Događa mi se, gotovo svakodnevno, da napravim neki luk u hodu, pravim se kako baš odgovaram na hitnu poruku na mobitelu, ili jednostavno djelujem vrlo zamišljeno - sve kako bih izbjegao susret s lecima.

Najprije sam, kao svaki čovjek s onim  klasičnim kućnim odgojem, imao grižnju savjesti oko takvog svoga ponašanja. Napokon, djelitelji letaka uvijek su ljubazni i tihi, kao što, napokon i ja ljubazno kažem ne, hvala kada ih odbijem u izravnom kontaktu. Ipak, razmišljajući o tome što me načelno smeta u toj situaciji, zaključio sam kako je ruka s letkom pružena prema nama ulazak u naš energetski prostor; i sad, ako na potezu od petsto metara četiri ili pet puta doživite taj ulazak, nužno je da se osjećate pomalo uznemireno.

Grad je jednostavno jedno naporno mjesto; mnoštvo prolaznika, tramvaji, automobili, semafori... Na sve to morate paziti, uključujući i one oznake pada crijep/led/žbuka, te su reklamni leci još jedan element u toj žustroj i iscrpljujućoj slagalici. 

Onaj tko je smislio oglašavanje uličnim lecima valjda je smislio i odgovarajuću računicu; meni se to čini samo velikim rasipanjem papira. Bez mašte i bez stila, kao inscenacija onog ružnog, kabastog, izraza - utrapiti nekomu nešto.