Muzej tuge i veselja

Sada kada se, donedavno samo putujući, Muzej prekinutih veza napokon otvorio u stalnom prostoru, na zagrebačkom Gornjem gradu, možda je vrijeme i za pitanje: je li riječ o jednom od najtužnijih svjetskih muzeja?   

U zemlji u kojoj su originalnost, kreativnost i ideje prilično rijetki - zato što nikom, osim deklarativno, nije stalo do njih - projekt Olinke Vištice i Dražena Grubišića sjajan je primjer kako se pogođenom idejom može privući ljude. Eksponati ovog jedinstvenog muzeja, naime, nisu umjetnine u klasičnom smislu te riječi, već ponekad obični, a ponekad bizarni predmeti što su preostali nakon ponekad mirnih, a ponekad burnih ljubavnih priča. Tijekom prezentacija širom svijeta ljudi su se umrežili oko ovog muzeja, dodajući nove i nove ostatke ljubavnih brodoloma, i ta mreža čini se puno humanijom i kvalitetnijom od, primjerice, popularnog Facebooka.

Premda je naizgled riječ o muzeju tužnog sadržaja, doživljavam ga potpuno drukčije - kao veselje temeljeno ponajprije na dobroj i zaigranoj ideji, a potom kao veselje zbog oslobođenja od onog notornog tereta prošlosti. Jer, onaj tko je spreman svojim se prilogom priključiti muzejskoj kolekciji, već je "izliječen" od ljubavnih bolova prekinutih veza. Izlaganje simboličnih ostataka tih veza, kako su to autori i predvidjeli, zadnji je terapeutski postupak kojim se, ustvari, potvrđuje i slavi to izlječenje. Nema više ljutnje, ni patnje, na kraju ostaje samo mala šala, uz trunku podrugljivosti, i na svoj i na tuđi račun.

Zamisao Vištice i Grubišića tako je dobra da se čovjek zapita: kako se i sâm nisam toga sjetio? Sve su odlične zamisli takve, u osnovi jednostavne i lako prihvatljive mnogim ljudima.

Umjesto mreže voajerizma i ekshibicionizma, kakav je već spomenuti Facebook, ovdje imamo mrežu onih koji su učili na najteži način - na svojoj koži, naravno. I izišli su iz toga pametniji i jači; a nakon svega što su prošli zaslužili su barem jedno malo mjesto - u muzeju.