Hoteli

Novi film sarkastične Sofije Coppole – poznate po odličnom Izgubljeni u prijevodu - očekujem s velikim zanimanjem. Zove se Somewhere i predstavljen je na venecijanskom filmskom festivalu. I kao što izvještaji s festivala naglašavaju, jedna od zvijezda u filmu opet je hotel – hollywoodski Chateau Marmont.

U Izgubljeni u prijevodu bio je to golemi i hladni Park Hyatt u Tokiju, međunarodna oaza unutar hektične japanske civilizacije. Jer, hotel je uistinu posebna zona, izvan granica svakodnevice, te je kao takav dobio i posebno mjesto u umjetnosti.

I dalje, doduše, ima ljudi koji hotel doživljavaju samo kao krevet na putovanju. Osobno, hoteli su mi iznimno zanimljivi, možda zbog protoka priča koje se tu svakoga trenutka prijavljuju i odjavljuju, kao i zbog obećanja života koji je ipak malo drukčiji od onoga u vlastitom stanu. Kad šetam različitim gradovima uvijek se zaustavim ispred nekog hotelskog ulaza i zavirujem unutra, pokušavajući procijeniti stupanj udobnosti ili atmosferu. Pamtim nazive hotela i njihove osobine, a uvijek se veselim svakom novom i još neotkrivenom. Ponekad znam uzeti turističke brošure i listati popise hotela, s njihovim obično raskošnim imenima u kojima se stalno ponavljaju riječi poput royal ili  palace.  

Kad je dobar, i pogođen u detaljima, hotel može biti iznimno ugodno mjesto za boravak, a ključ hotelske sobe – odnosno, u novije vrijeme, magnetna kartica za ulazak – ključ je našeg drugog bića.  Neki ljudi hotele vide samo kao problem koji im je uznemirio ono poznato, kućno; pa ih tako živcira recepcija, sobarice koje prerano pokušavaju obaviti svoj posao, zadano i redovito vrijeme obroka...  Ali ako razvijemo sposobnost da boravimo u hotelu – i u tom boravku uživamo – primijetit ćemo kako smo puno rjeđe izgubljeni. I u životu i u prijevodu.