Trač

Za one koji se bave kulturom i umjetnošću – ima li nečeg slađeg od kulturnog trača? Pa čak i kad je pomalo – nekulturan?

Čitam ovih dana o knjizi Josipa Vanište Skizzenbuch 1932. - 2010., u kojoj naš poznati umjetnik zapisuje što je Krleža rekao o svojim suvremenicima. A to što je rekao, pretpostavljate, nije nimalo pohvalno, jer da je pohvalno, bilo bi puno manje zanimljivo...

Žao mi je da tu knjigu još nisam imao u rukama, no i ovo što sam pročitao o knjizi u tjedniku Globusu podsjetilo me na rane fakultetske dane kada su nam na studiju komparativne književnosti napomenuli kako je i trač legitiman način proučavanja (književne) povijesti. Možda bi se autor knjige naljutio što njegov materijal nazivam tračem, ali, moramo priznati, riječi koje je velikan hrvatske književnosti izgovorio u überspannt ili pak mrzovoljnom stanju ne mogu se smatrati utemeljenim ocjenama. Tko od nas, uostalom, nije povremeno otrovno govorio o poznatima, suradnicima ili etabliranim veličinama? Takvi iskazi čak znaju precizno pogađati neke strane ličnosti o kojima je riječ – ali nipošto se ne mogu uzeti završnom rječju.

Osobno, čini mi se zabavnim čitati Krležine izjave; takve su izjave, naravno, manje zabavne za one o kojima se govori, no nije li upravo to samo srce trača, njegova temeljna osobina? Trač je slastan, naime, kada niste njegovim predmetom.

Trač, također, djeluje osvježavajuće nakon desetljeća svečanog idolopoklonstva koje se drži podataka “kao pijan plota”, i k tome je potpuno dosadno, A Krleža nije dosadan pisac (kao što nijedan dobar pisac nije), dok u njegovu djelu ima slojeva o kojima se baš i ne govori. Ne djeluje li vam, primjerice, cijelo ozračje “Gospode Glembajevih” pomalo kao camp? Svi ti egzaltirani dijalozi... Koje je, uzgred, svojedobno jedan moj kolega znao napamet, i silno nas je zabavljao izgovarajući nervozni iskaz barunice Castelli o naglo otkrivenoj pasivi u tršćanskim i bečkim bankama.

Malo trača jednostavno se uklapa u taj campy svijet. Ako mi netko zamjera takav stav, odgovornost ću, naravno, prebaciti na profesore zagrebačkog Odsjeka za komparativnu književnost, koji su me valjda krivo naučili.

Ali ja ipak mislim da nisu.