Penkala

Poželio sam nedavno, kao jedan rođendanski poklon, kupiti - penkalu. Ali ne bilo kakvu penkalu (a tim nazivom koristimo se kada govorimo o tzv. kemijskim olovkama), već repliku originalne penkale koju je izumio inženjer Eduard Slavoljub Penkala. Riječ je o dobro poznatom hrvatskom suveniru o kojem bismo, pretpostavlja se, svi trebali sve znati, jer u medijima se spominjao barem milijun puta.

Krenuo sam tako u potragu za penkalom, no u većini knjižara i papirnica ljubazno su me upućivali na stalke s običnim penkalama; o hrvatskom suvenirskom pisalu i nisu baš, čini se, puno znali. Bilo mi je to pomalo čudno, s obzirom na činjenicu da penkala i Penkala nipošto nisu nepoznati. Eto kako Hrvatska brine o svojim suvenirima, pomislih - deklarativno se za njih zalaže na sva zvona, a u praksi nitko o tome ne brine.

Srećom, sjetio sam se kako ću penkalu sigurno pronaći u Peroklinici na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ljubazni vlasnik vadi kutiju s penkalom s police i objašnjava mi sve o tom suveniru, štoviše, rastavlja malu penkalu i pokazuje mi njezine dijelove. Odjednom, za mene šok: umjesto penkale, odnosno kemijske olovke, preda mnom je grafitno pisalo. Mehaničko, ali grafitno!

Očito je kako ni ja nisam ništa znao o Penkalinoj olovci, odnosno, pobrkao samo uobičajeni naziv za kemijsku olovku i prvu mehaničku olovku koju je Penkala patentirao 1906. godine (a godinu kasnije i prvo nalivpero s čvrstom tintom). U školi bi mi rekli: Sjedi, jedan! Kemijska, pak, olovka u uporabu je ušla bitno kasnije.   

Ova mala priča pokazuje koliko malo znamo o stvarima o kojima mislimo da nešto znamo, te koliko tajni iza sebe kriju predmeti svakodnevice. I kao što je dobro zapisati znanje, nekako mi dolazi misao kako, da bi se iz njega moglo nešto naučiti, i neznanje treba zapisati - grafitnom olovkom ili penkalom, svejedno.