Stres test

Devedeset i jedna europska banka danas očekuje s dosta nelagode ocjenu vlastite sposobnosti i održivosti u budućim, a mogućim, financijskim krizama. Utvrđivanje zdravlja banaka, odnosno koliko je povjerenje u financijski sektor, smišljeno je kako bi se investitorima pokazalo na koga mogu računati u nekoj budućoj financijskoj krizi. Kako bi s uspjehom prošle testiranje, banke moraju dokazati da raspolažu sa zadovoljavajućom razinom kapitala, sposobnim da se odhrva različitim neugodnim scenarijima. Jedan od takvih je, na primjer, neočekivani pad gospodarskog rasta. Ocjenu uspješnosti dat će danas u 18 sati, na kraju radnog dana, Vijeće supervizora europskog bankarskog sustava.

Kriza još nije prošla, ali to ne znači da se ne treba pripremati za moguća iznenađenja! Jedno od najvećih do sada na starom kontinentu bilo je suočavanje s činjenicom da su stvari daleko od idealnog, da se mnogo toga prikrivalo, lagalo, krivo predstavljalo, zobilazilo kao nebitno... Gospodarska kriza, barem ovdje u Europi, pokazala nam je koliko smo daleko od idealnog, a zacrtanog na ovaj ili onaj način u mnogim dokumentima. Uspješna zajednica država, idealna civilizacija, primjer koji se treba slijediti!

San se raspršio pred stvarnošću, a diljem kontinenta ovog radnog ljeta razglaba se o tome koliko treba raditi jer se u većini slučajeva radi premalo. Koliko dugo treba raditi da bi se otišlo u mirovinu? Mnogim se vladama 65 godina čini prihvatljivim i poželjnim odgovorom. Vijek ljudi se produljio i logično je da se to odrazi i na njihov obvezni radni staž. Umirovljenje sa 60 godina u sve starijem društvu, upozorava se, nije znak uspješnosti, civilizacijskog napretka, već okrutna šala na račun sljedeće generacije. Netko to mora platiti!

Slobodni od rada ali bez novca, kako iskoristiti tu slobodu? Nije to filozofsko pitanje, već realnost života bez iluzija. Suočene sa stvarnošću, vodeće strukture moraju pokazati što znaju i umiju! Test je ozbiljan, traje već podulje, a rezultati su vidljivi i bez ocjena nekih nadtijela.

Ako su jedine antirecesijske mjere otkazi i smanjivanje plaća te prijevremena umirovljenja, takvom gospodarstvu slabo se piše i bez vanjskih ocjena i analiza. Naime, tjerano do apsurda, a situacija je sve bliža tome, na kraju će menadžeri morati sami sebi otkazati jer na popisu neće biti više nikoga osim njih!

Stanje apsurda dodatno pojačava, barem u nas, olako razbacivanje izjavama o smanjivanju plaća i mirovina za 10% - 15%. Ni traga izlazu iz krize, a ministar kao ispitivačem napona mjeri osjetljivost naroda: jesu li pod vrućinom zamrli pa neće ni reagirati da im se takvo što stvarno sprema ili će biti sretni kada im se otkine nešto manje jer, eto, moglo je biti i više! Igre oko cijene struje odličan su primjer. Poskupljenje je golemo, ali moglo je biti i veće!!!

Ima toga, naravno, još: živjeli smo u zabludi da nam turizam rješava, ako je dobra godina, barem preživljavanje na kratke staze. To nije uspjeh, već su to, barem se tako predstavlja, jedino nova zaduživanja. Kada Britanci, na primjer, gledaju onaj već svijetu poznati kovčežić u kojem ministar financija u parlament nosi proračun, znaju što je u njemu i koje će to posljedice imati za njih. Što naš ministar nosi u službenoj torbi, teško je dokučiti, jednako kao i koje će to posljedice imati za sve nas. Naravno, osim rezanja, omiljene riječi iz onako oskudnog rječnika političara. Zašto uostalom i komu objašnjavati kada sve ide prema onoj: O, narode, tko mi te je dao?!