Tradicija

Boravio sam, službeno, nekoliko dana u Dubrovniku, koji je uistinu svjetska destinacija. Kada, primjerice, Alain de Botton, planetarno popularni autor fenomenoloških hitova, u svom Dnevniku s Heathrowa na samom kraju spomene Dubrovnik – No neće proći dugo i počet će maštati o  Dubrovniku ili Pragu... – to znači da je riječ o gradu koji se ravnopravno spominje s ostalim svjetskim atrakcijama.

I eto, za kratkog boravka u Dubrovniku i neki detalji pokazali su mi zašto je tomu tako. Kao i većina običnih poslovnih putnika, bio sam smješten u jednom hotelu s tri zvjezdice. U gradu u kojem se može birati među luksuznim objektima s pet zvjezdica, ove se tri ne doimaju nečim osobitim. Ali, taj hotel, sa svojim vrtom u kojem oko maze oleandri i bugenvilije, sa svojom malom privatnom plažom te, ponajviše, sa svojim izuzetno ljubaznim zaposlenicima, boravak pretvaraju u pravih pet zvjezdica. I osjeća se u tome tradicija smještaja i ugostiteljstva, nečeg što traje desetljećima, odnosno nečeg što se prepoznaje u svakom zaposleniku, i onom koji je tek nedavno izišao iz škole, i onom koji će uskoro u mirovinu.

Takva tradicija rijetkost je i dragocjenost u zemlji u kojoj se neprestano kreće od početka i izmišlja nešto novo; u  zemlji koja turizam promovira sloganom Mediteran kakav je nekad bio, a najčešće smo kratkog pamćenja i zaboravljamo kakvi smo bili još prije nekoliko godina. Jer, pozitivan smisao tradicije nije u tome da se prošlost gura nekome pod nos, već da se pokaže kako kvaliteta, upornost i predanost mogu trajati.

Normalno je i uobičajeno da u Dubrovnik dolaze kraljevi – kraljevi medija, financija, država... Ipak, uspjeh je u tome da se svaki gost osjeća kao kralj. I u tri i u pet zvjezdica.