Gotovac, Tom

Bio je svakako jedan od najneobičnijih ljudi koje sam upoznao. Onako visok, dapače golem, s dugom sijedom bradom, u početku je u meni izazivao neki strah, bojazan da nešto krivo ne kažem, nešto zbog čega će me ismijati i izgrditi pred svima.

Jer, Tom Gotovac nije mario za (malo)građanska prenemaganja. Prenemaganja koja su vrlo česta u sredinama malima i konzervativnima poput naše. U sredinama gdje su ozbiljni umjetnici samo oni koji pripadaju mainstreamu, koji su učlanjeni u udruge, koji se međusobno tapšaju po ramenima i govore „mi“. Tom Gotovac govorio je „ja“; raspon njegovih lica, kao i lica njegove umjetnosti, bio je velik. Od čangrizavog čudaka znao se u trenu pretvoriti u šarmantnog, vrlo duhovitog pripovjedača što objašnjava svoje filmove – kao tijekom jednog programa svojih radova na festivalu Alpe Adria Cinema u Trstu. Sama ta prezentacija, čak i bez osnovnog materijala, odnosno filmova, bila je remek-djelo!

Nepredvidiv, provokativan, lucidan, bio je svakako veći – ne samo fizički, naravno – od sredine kojoj je pripadao. A ujedno joj nije pripadao… Konceptualist i performer, umjetnost je vodio puno dalje od uobičajenih gabarita – baš takva umjetnost i treba biti, iznenađujuća i šokantna. Dosta nam je „dobre knjige“ i „lijepog filma“ (ili obrnuto); pa valjda postoji još nešto?! To drugo otkrivaju nam umjetnici kao što je Tom Gotovac.

Umjetnost nije posao, nije zanimanje, nije samo dio dana. Umjetnost je cijeli dan, i cijeli život; ako je čovjek umjetnik, onda je stalno taj i takav.

U tom smislu, visoki čovjek sijede brade bio jedan od rijetkih umjetnika. U nas, a i šire.