Strogost

Prije nekoliko dana Slavoj Žižek, gost zagrebačkog Subversive Film Festivala, izjavio je u razgovoru s mojim kolegom kako je izvrsno da se taj festival – čija je pozicija rubna već po defaultu – odigrava uz sasvim pristojnu podršku medija i na dobrim lokacijama u gradu. Da se festival događa u Ljubljani, dodaje Žižek, bilo bi to s puno manje odjeka i puno više off.

Komplicirana je ta percepcija samoga sebe, odnosno samih sebe. Kao što i čovjek, pojedinac, često luta u maglama u kojima mu je teško ocijeniti vlastito djelovanje – pa je u tome ili prestrog ili preblag – tako se u istim maglama može naći i cijela (u ovom slučaju kulturna) sredina. Ponekad nam se čini da smo ispodprosječni, da je cjelokupni kulturni proizvod preslab, u svakom slučaju nekonkurentan većim i(li) bogatijim gradovima. No, Žižekova izjava pokazuje kako je taj kulturni život – barem u Zagrebu – dinamičniji i zanimljiviji nego što bismo to ocijenili kada smo sami sa sobom.

Uistinu, broj pozivnica za premijere, festivale, posebna događanja, izložbe, koncerte... nije uopće zanemariv. Unatoč vremenu krize – i unatoč tome što je novac smanjen u mnogim područjima – festivali uspijevaju osigurati svoja nova izdanja, te je tako ovih dana, osim Subversive Film Festivala,  prisutan i festival Queer, još jedan od onih za koje bi Žižek vjerojatno utvrdio da se – usprkos rubnom karakteru – dobro nosi s maticom.

Sve to, naravno, nije razlog za pretjerano (samo)zadovoljstvo, ali je razlog da se ustvrdi kako kulturne snage uopće nisu tako krhke i nježne kao što obično mislimo; dapače, riječ je o vrlo žilavim i upornim (kako se to nekad govorilo) pregaocima, koje neće tek tako zbuniti teškoće, recesije, grčka propast i slične nevolje. Vrijeme je, dakle, da se odjene majica plasirana na svojedobnoj, i ne tako davnoj, izložbi o bojama u Etnografskom muzeju, crna majica na kojoj piše – Nije sve tako crno.