Vandali

Jedna od najjezivijih slika koje su nas u posljednje vrijeme gledale iz medija ona je mladića pretučenog na karlovačkoj benzinskoj postaji. Najgore je, pak, što su to nasilje počinili policajci, a zna se da nema goreg nasilja od onog što ga poduzimaju država i njezine institucije – koji bi, prema prvobitnoj zamisli, građane trebali štititi.

Dobra je stvar, ipak, da je čitava zajednica alarmirana, od medija do predsjednika države, pa je spriječeno da se takav sramotni čin pomete pod tepih. Važno je to ne samo zbog ovog, nego i zbog eventualnih budućih slučajeva – ali i zbog, u širem smislu, osjećaja sigurnosti te uređenosti društva.

Primijetio sam ovih dana dvije nevezane vijesti, koje možemo dovesti u kontekst reda i sigurnosti. Najprije, sa žaljenjem je konstatirano da u Zagrebu na pojedinim punktovima vandali uporno uništavaju ZET-ove displeje koji najavljuju dolazak tramvaja. Nevjerojatno! Nakon što smo napokon dočekali udobnost da ne moramo kriviti vrat, gledajući u daljinu pruge, i nagađati hoće li se naš prijevoz pojaviti u sljedećih nekoliko minuta, neki divljaci nemaju mira pa nam tu udobnost uskraćuju. Što ih tjera na to da lome ono što, napokon, i njima može koristiti?

Druga vandalska sramota zabilježena je na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, gdje je netko oštetio uskrsnu skulpturu Zvonimira Mihanovića; da sramota bude veća, taj je isti rad u Buenos Airesu bio izložen godinu i pol, nitko ga nije čuvao, i ništa mu se nije dogodilo. Pritom temperamentnu Argentinu, nadam se da se nitko neće uvrijediti, ne držimo baš zemljom švicarske discipline! U Zagrebu, pak, tek što je izložena, skulptura je nastradala; nije pomoglo ni to što ju je čuvala zaštitarska služba!

Nije mi nipošto bila namjera uspoređivati okrutno premlaćivanje čovjeka s razbijanjem imovine, jer to i nije usporedivo. S druge strane, nekako mi se čini da bi sređivanjem onog državnog vandalizma – primjer kojeg je istaknut na početku teksta – trebalo biti i manje ovog uličnog. Zato je važno da se uporno istražuje i oštro sankcionira državno nasilje – bilo da je riječ o premlaćivanju, korupciji ili pljački građana – kako bi se stvari mogle uljuditi i na drugoj strani. Nije to, naravno, ništa novo; o ravnoteži i redu u društvu govori se stoljećima, u rasponu od Shakespearea do američkog žanrovskog filma.