Strahom do bolesti

Listajući toga jutra stranice interneta, dok je u pozadini šumila emisija Dobro jutro, Hrvatska, odjednom sam iz televizorske kutije čuo nešto vrlo zanimljivo. Jedan liječnik, koji je vještine usavršavao i na Dalekom istoku, objašnjavao je kako se razboljeti – od prehlade, recimo – možemo i zbog straha da ćemo se razboljeti.

Nije to samo puko nagađanje već mogućnost utemeljena i na konkretnim pokazateljima – kada smo u strahu, naime, s našim krvnim žilama događa se nešto što omogućuje bolesti da se razvije (ako sam dobro zapamtio objašnjenje). Premda će zapadna službena medicina često prezrivo odmahnuti rukom na takve zaključke, meni se čini vrlo logičnim da, brinući se i razmišljajući o bolestima, te iste prizivamo u svoj život. Sve to počinje već u djetinjstvu, zbog brojnih upozorenja: nemoj trčati da se ne oznojiš i prehladiš, nemoj izlaziti bez kape na vjetar, nemoj ovo, nemoj ono…

Nitko ne spori da djecu treba upozoriti na različite opasnosti, ali pretjerano i mehaničko inzistiranje na njima usadit će u nas uvjerenje da se, ako se tako ponašamo, bolest jednostavno mora dogoditi. A to nije točno. Koliko ste puta neodgovorno ljeti pili hladna osvježavajuća pića, pa vas nije zaboljelo grlo, i koliko ste puta pazili da se ne prehladite – pa se to opet dogodilo.

Jer, čovjek je biće energije, a ne sklop mesa, živaca i kostiju koji se može promatrati samo kao mehanička konstrukcija. Razboljeti se, ili ozdraviti, pitanje je koje nadilazi jednostavna objašnjenja i terapije. Nažalost, tomu nas ne uče, najčešće ni u školama, ni kod kuće; znanstveni pozitivizam još je uvijek duboko prisutan u prosuđivanju o tim temama, pa uglavnom zaboravljamo da, kada smo bolesni, nije bolesno samo naše tijelo nego naše cijelo biće.

Možda vam zvučim kao neki diletantski iscjelitelj, no, vjerujte, strah od bolesti i pretjerana briga nisu samo put prema bolesti nego i način da loše živite – čak i kada ste zdravi.