Imate «Život u NDH»?

Prije samo nekoliko dana na kioscima se, u šarenilu mnogih knjižnih izdanja, DVD-a i drangulija, našla i knjiga fotografija Život u NDH u izdanju Jutarnjeg lista. Naravno znatiželja mi je odmah proradila te poželjeh barem prelistati tu fotomonografiju koja prikazuje svakodnevicu u državi koju se nekada zvalo takozvanom; njezine žrtve nažalost  nisu bile nimalo «takozvane», nego vrlo brojne i konkretne.

Mračni režimi i inače su publici uvijek provokativni i tiražni, u raznim filmskim ili književnim prezentacijama. Igrom slučaja propustio sam nabaviti knjigu na dan izlaska, ali kratko nakon toga ugledao sam je na jednom usputnom kiosku, uglavljenu među novinama. Kako je bila riječ o očito posljednjem primjerku, malo oštećenom ili barem ofucanom, odlučih fotomonografiju potražiti negdje drugdje. I eto problema – odjednom mi je bilo neugodno pomisliti na trenutak kada ću postaviti pitanje Imate li 'Život u NDH'? Kao da tražim nešto prljavo i gadljivo, pa još ako mi se u očima bude vidjela spomenuta znatiželja, netko će možda pomisliti kako sam tihi adorant «takozvane».

Odabrah zato trafiku u koju često odlazim, jer činilo mi se lakšem postaviti pitanje simpatičnoj gospođi koja tamo radi i uvijek malo porazgovara sa mnom. Eto me, dakle, u toj trafici, a razgovor slijedi:
Imate onu knjigu koja je neki dan izišla uz Jutarnji?
Mislite na onaj roman…?
Ne, ne, onu s fotografijama, mislim da se zove NDH nešto… Ma vrag ti NDH, ne zanima me to, ali malo sam bio znatiželjan…
A, to nemamo, prodali smo.

Morao sam obići još koji kiosk i postaviti još koji put isto pitanje, dok je nisam našao. Nemojte me krivo shvatiti, knjiga nije bila rasprodana, vidio sam da ponegdje imaju i cijeli bunt. Ali zanimljivo je ustvrditi koliko nam neugode izaziva bilo kakav kontakt sa stigmatiziranim stvarima, ljudima i pojavama. Unatoč tome što u uvodu knjige lijepo piše: Slike života iz NDH ujedno su i slike smrti, i to je hrvatska historija s čijom se cjelinom tek moramo suočiti.

I ta neugoda jednako je velika bez obzira na predznak, odnosno na opravdanost stigme. Tako sam se odmah sjetio čitatelja koji su mi, nakon što sam objavio knjigu što je sadržavala i eksplicitne (istospolne) seksualne sadržaje, objašnjavali kako su u znoju odlazili u knjižaru, jer im je bilo neugodno glasno izreći narudžbu. Ovdje je riječ o potpuno različitim stvarima – s jedne je strane zločinački režim, a s druge slobodnije erotsko pismo – no mojim je čitateljima, to danas razumijem, bilo teže nego meni. Jer u našem društvu često je dosad veća permisivnost iskazivana prema takozvanoj, nego prema seksu i njegovim varijacijama.