Bakice iz centra grada

Zanimljivo je ovih dana čitati o problemima starijih ljudi koji u vlasništvu imaju velike ili čak goleme stanove u centru grada, ali ih s malim mirovinama ne uspijevaju servisirati. Kao da siromašni i gotovo gladni sjede na vreći zlata, no ne žele je razvezati. 

Ponovno se sudaraju racionalno i iracionalno, navike i promjene. Odmah me to podsjetilo na bilješku koju sam ostavio na ovom blogu prije nekog vremena, pišući o jednom dojmu s berlinskog Alexanderplatza.

U današnjem, suvremenom i spojenom Berlinu Alexanderplatz je vjerojatno najpoznatiji turistički toponim na koji baš hrle posjetitelji odasvud. S druge strane Alexanderplatz je glavni trg bivšeg Istočnog, socijalističkog Berlina, trg na kojem se osim arhitektonskih još mogu naći i drugi tragovi bivšeg života u znaku trabanta.

Tako sam prije godinu dana, pokušavajući otkriti neku adresu u četvrti tik iza Alexanderplatza, na samom rubu trga nabasao na izuzetno ružnu stambenu zgradu s čijeg je trećeg kata jedna bakica promatrala dnevnu živost ispod sebe. Prozor je imao i neku jeftinu čipkastu kuhinjsku zavjesicu, a moglo se pretpostaviti kako je bakica netom zgotovila saftić te uzela par minuta predaha uz pogled na trg.

Taj, danas kozmopolitski pogled njoj je vjerojatno čudan, ali ona ga i dalje ima, bez obzira na to što je običaj jeftinog i običnog stanovanja u centru grada nestao s dolaskom krupnog kapitala i međunarodnih brendova. Centar je za biznis, turiste i pokojeg milijardera, a ne za skromne penziće.

Kad idete nekom u posjet u Pariz ili London, sumnjam da će vam dati adresu na Champs-Élyséesu ili Trafalgar Squareu. Ipak u metropolama bivše političke Istočne Europe još uvijek možete naći stanare na elitnim adresama, no danas su oni neželjeni, smetnja, odličan prilog ironijskoj potki pjesme Go West u obradi Pet Shop Boysa s početka devedesetih.

Sasvim je razumno i jasno kako je glupo sjediti na tisućama ili milijunima a nemati za režije, ali svaki pokušaj rješavanja tog problema u sebi nosi kako sukob sa slobodnom voljom pojedinca tako i neugodno podsjećanje na razne vrste humanih preseljenja.  

Nema dvojbe da će, zbog izuzetno visoke cijene stanovanja, ti siromašni stanari ionako jednom morati pristati na selidbu. U međuvremenu je važno samo jedno: je li nam odista stalo da oni bolje i lakše žive ili nam samo idu na živce jer prkose našoj slici hrabrog, novog svijeta. Go West, life is peaceful there (...) Go West, where the skies are blue.