Osmijeh

Nekad se stvari jednostavno potrefe. Listajući online izdanja svjetskih listova naišao sam, na stranicama Daily Maila, na priču o tome kako grupa talijanskih znanstvenika namjerava ekshumirati davno upokojenog Leonarda da Vincija kako bi rekonstruirali njegovo lice i definitivno zaključili je li glasovita Mona Lisa, zajedno sa svojim zagonetnim osmijehom, ustvari Leonardov autoportret.

A onda, malo poslije, na tu priču nailazim i u našim medijima, naravno i na portalu HRT-a. O osmijehu Mona Lise raspravljalo se, treba podsjetiti, već toliko puta da bi čovjek pomislio kako se ta rasprava napokon pomalo iscrpila. Tijekom odrastanja i mladosti, sjećam se, povremeno bi se javljali novi dokazi o podrijetlu osmijeha i o tome da je umjetnik portretirao sam sebe. E sad, je li to učinio kako bi stručnjacima i publici osigurao zagonetku kojom će se baviti stoljećima, ili je samo volio istraživati ženu u sebi te, u skladu s tim, samoslikati se u opravici – nemoguće je reći. 

Pri tome mi se online komentari čitatelja čine vrlo razložnima; većina njih protiv je ekshumacije i takvoga oskvrnjivanja, jer, napokon - je li uistinu toliko bitno pripada li osmijeh Leonardovu autoportretu? Kakav glup razlog da se sirotana ekshumira, komentira čitateljica iz Španjolske, dok jedna druga iz Glasgowa kaže: Ostavite ga na miru. Povremeno svi možemo profitirati od malo zagonetke u našim životima.  

Ipak, Leonardova enigma toliko je jaka da će stručnjaci i dalje, nema sumnje, nastojati dešifrirati Mona Lisu. Dakle, istina je ono što kažu o osmijehu: ne košta ništa, a sjećanje na njega traje zauvijek. 

Kod Mona Lise, doduše, to je samo djelomice točno. Sjećanje očito traje zauvijek, ali je, ako govorimo o cijeni, sigurno riječ o najskupljem osmijehu na svijetu.