Ironičnik

Komunikacija postaje bogatija? Izumljen je novi interpunkcijski znak, nazvan ironičnik, koji bi u pisanoj razmjeni poruka i misli trebao jasnijim učiniti rečenice mišljene u ironičnom kontekstu. Ironija se u govoru, objašnjavaju, lako prepoznaje u intonaciji glasa i grimasama, no u pisanoj komunikaciji tih elemenata nema, pa bi neke rečenice mogle biti krivo shvaćene.

Nešto slično već omogućuje popularni smiley, koji omekšava izjave i sugovornike. Ali kad sam se pokušao sjetiti kako sam dosad prepoznavao ironiju u tekstovima, sjetio sam se pojma općenito poznatog kao stil. Kad čitate neke pisce, jasno vam je da su ironični, iako nikakvih interpunkcijskih znakova za ironiju nema. Lijepo pisanje trebalo bi se razvijati u tom smjeru, a ne u izmišljanju znakova.

S druge strane jasno mi je kako je i taj ironičnik (u originalu: SarcMark, odnosno oznaka za sarkazam) izmišljen ne kako bi unaprijedio pisanje, nego govornu komunikaciju koja se prenosi u pisani oblik. Jer kada se dopisujemo na internetu, mi ne pišemo, mi ustvari govorimo, ali umjesto glasa koristimo tipkovnicu. U tom pogledu stvaranje novih znakova ima smisla, s obzirom na to da razne emocije i izraze što se koriste u govoru treba prenijeti u dopisni odnos.

Sve dok ne zaboravimo razliku između pravoga pisanja i razgovora pretvorenog u instant-dopisivanje, stanje s novim znakovima potpuno je normalno i razumljivo. No ti novi znakovi znaju djelovati vrlo zavodljivo i nametati nam se i tamo gdje im nije mjesto, čineći nas stilski lijenima. Eto, primjerice, prije nekoliko tjedana, pišući ovaj blog, nesvjesno sam skoro na kraju jedne rečenice dodao smiley! Mali nasmiješeni znak tako se želio infiltrirati u kontekst kojem uopće ne pripada. Kada čovjek piše tekst, taj smiley mora postići drugim sredstvima.

I dok trepneš, kad bolje razmislim, situacija može postati vrlo ironična, i to bez ikakvog ironičnika.