Politika? Ne, hvala

Prije tjedan dana u Hrvatskoj je pokrenuta još jedna akcija prikupljanja potpisa u cilju raspisivanja referenduma. Ovog puta građanska inicijativa ˝U ime obitelji˝, osokoljena svojim nedavnim referendumskim uspjehom, želi promijeniti izborni sustav. Ali jesu li napravili račun bez krčmara, odnosno hrvatskog naroda?


Kada je gore spomenuta inicijativa prošle godine pokrenula svoj prvi referendumski podvig, onaj kojim se zalagala za ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, nije bilo osobe u ovoj zemlji koja nije znala za to. I koja nije imala svoje mišljenje -  nikad nisam vidjela da ljudi u Hrvatskoj toliko strastveno, angažirano i zainteresirano raspravljaju o nekoj temi. Čak ni o nogometu.


Nismo (baš toliko) letargični...


Svi su mediji o tome pisali, diskutiralo se o predloženim promjenama Ustava, njihovom značenju i posljedicama. Ma i da ste htjeli, niste mogli izbjeći članke, intervjue, specijalne emisije, akcije tabora ZA i PROTIV.


Čini mi se kao da smo prvi put pokazali da nam je stalo do onoga što se događa u našem društvu i da u tome želimo aktivno sudjelovati. Dokazali smo da nismo baš toliko letargični koliko se misli. Dobro, barem do samog održavanja referenduma na koji je izašlo jedva 37% registiriranih birača. Neke navike se teško mijenjaju.


A prioriteti su nam?


Ovaj tekst ne treba vas navesti na potpisivanje ili uskraćivanje potpisa. Nije ovdje bitno što ja ili netko drugi misli o referendumskoj inicijativi, to je vaša (i moja) privatna stvar – samo se pitam zašto se čini da većina ljudi uopće nema stav o ovoj temi.


Zašto je ovom društvu važnija definicija braka nego izborni sustav? Zašto nas nije briga tko sjedi u Saboru ili kome će se možda referendumom omogućiti ulazak u njega, tko upravlja proračunskim novcem, tko donosi zakone koji direktno utječu na naše živote? Čini se da nam je važnije nekome nešto zabraniti nego razmisliti o sudbini ovog društva. Zvuči doista nevjerojatno – pa kakvi su nam to prioriteti?


Stockholmski sindrom


Dakle, nakon svih korupcijskih afera, dugogodišnje gospodarske krize pod različitim vladama, rekordne nezaposlenosti, mi kažemo: Politika? Ne, hvala. Nije nas briga. Izražavamo taj stav niskom izlaznošću na izborima i referendumima (barem na dva od tri održana u ovoj državi), nezanimanjem za teme poput izbornog sustava. Zvuči kao da naše društvo pati od jednog teškog oblika stockholmskog sindroma.


Kako se to liječi? Sigurno ne kukanjem nad sudbinom i potpunim ignoriranjem politike. Razumijem ogorčenost i razočaranost hrvatskog naroda. Ali moramo shvatiti da država nije nešto apstraktno, a da političari nisu nekim neobjašnjivim čudom završili na svojim pozicijama. Netko ih je tamo svojim glasom postavio. Netko ih svojim nezanimanjem tamo godinama ostavlja. Ali također netko svojim glasom i angažmanom može progurati promjenu koju želi vidjeti. Ili spriječiti onu koju ne želi.


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 
Otkrivanje novih i zanimljivih mjesta, ljudi i događaja pričinjava mi veliko veselje, a još više me veseli kad ta otkrića mogu podijeliti s drugima – upravo tomu služi ovaj blog. Pri tome, kao jedna od Njemica u međunarodnom programu Hrvatskog radija Glas Hrvatske, posebno želim njemačkim govornim područjima približiti našu zemlju sa svim njezinim zanimljivostima. Stoga na stranicama Glasa Hrvatske možete pronaći njemačku verziju bloga.