Kava, čaj ili sok?

Amerika je poznata po kaubojima, Hollywoodu i slatkom, jeftinom izobilju. Nigdje takvo obilje nije očiglednije od tržišta gaziranih pića. Jeste li već čuli za Dr. Pepper, Mountain Dew, Crystal Pepsi?...

Jeftini zašećereni napici svojstveni su SAD-u koliko i pita od jabuka, osobito ako je ta poslastica nekako i sama pretvorena u piće. Ne samo da imamo nekoliko vrsta slatkih soda već hektolitre takvog pića možete dobiti budzašto - bocu od 0,95 litara platit ćete četiri kune.

Nedugo po mom prispijeću u Hrvatsku, odlazak na kavu bio je prilično čudno iskustvo. Šalice su bile liliputanske, količina kave mikroskopska, ali je trajala satima. S vremenom sam se navikao. Ono što, međutim, još ne mogu prihvatiti niti razumjeti jest zašto je gazirano piće ili bilo što drugo što naručite u kafiću, a nije alkohol ili kava, tako skupo.

Oderani

U blizini našeg stana postoje jedan kafić (mislim, kafić postoji blizu svega u Hrvatskoj) i jedan dućan. Nikako ne mogu razumjeti kako mala boca sode u tom kafiću može koštati 12 kuna, a 20 metara dalje litra i pol istog tog pića dođe ciglih 10 kuna?

Gazirani sok u američkom restoranu također je skuplji nego u dućanu, no takvo piće dobit ćete u neograničenim količinama - uz besplatno nadosipanje. Cijena kojom vas deru u hrvatskim kafićima ista je za gazirani napitak, čaj i instant limunadu.

Stvar je zbunjujuća, ali je još luđe kako svi padamo na to! Naručio sam čaj i instant limunadu od po 15 kuna, kao i gazirani sok za 12 kuna. Možda volimo misliti da krivicu za tako visoke cijene snosi vlasnik kafića. Možemo ga zamišljati poput onog lika iz igre Monopoly, s polucilindrom i monoklom, koji se manijakalno ceri dok mi debelo preplaćujemo naše napitke, ali krivnju zapravo nosimo mi sami.

Adam Smith…

U sustavu slobodnog tržišta - a ništa ne sugerira da su svi hrvatski kafići kontrolirani, ili da šuruju dogovarajući cijene gaziranih pića, čaja i instant limunade - cijena je određena potražnjom. U osnovi, naša dobra volja da platimo 12 kuna za bočicu sode razlog je zbog kojeg ta ista bočica košta 12 kuna. Ili to, ili su kriške limuna ovdje izvanredno skupe.

... kaže da ste poludjeli

S klasičnog ekonomskoga gledišta, mora da smo poludjeli. Samo bi neuračunljiva osoba potrošila 12 kuna na manju količinu nečeg što može kupiti u većoj količini za manje novca, zar ne? U čemu je, dakle, fora?  Odlučio sam da krivnja leži u instituciji kavenisanja.

Moje blago

Kavu ne naručujem jedino onda kad sam se prethodno predozirao kavom. A pošto znam da ću sjediti za stolom i pijuckati nešto najmanje sat vremena, dio mene ne žali potrošiti više novca na sodu. Kao da vrijeme koje potrošim pijući gazirani sok uvećava njegovu vrijednost, kompenzirajući tako njegovu cijenu. Možda je i obrnuto: cijena me tjera da ga više cijenim.

To je samo jedan od misterija hrvatske ekonomije: što, uostalom, očekivati kad možete piti bilo što, ali ćete u pravilu reći da ste na kavi?



Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.