Imigrantska pjesma

Upravo sam shvatio da sam imigrant. Godinu za godinom, moj život u Hrvatskoj postaje sve manje tranzitivan, a sve više trajan. Nekako je, međutim, ironično to što je moja obitelj prije više od stotinu godina emigrirala iz Europe. Zamišljam kako kucam na vrata Europe, negdje, s kuferom u ruci, uz povik:  Eto mene natraaaaaaaaag! 

Kad razmišljam o imigrantima,  mislim na velike parobrode i mase ofucanih, iscrpljenih ljudi koji se iskrcavaju u stranu, novu zemlju, uhvaćeni na mutnim crno-bijelim fotografijama. Ne mislim na sebe samog, kako silazim s aviona u Splitu, uhvaćen u visokoj rezoluciji na iPhoneu. Pa ipak, tu sam. Stranac u zapravo-ne-više-tako-stranoj zemlji.  

Trči!

Nedavno sam naišao na potresni odlomak napisan 1892. godine, vodič za život u SAD-u kojeg je za buduće imigrante napisao jedan koji je stigao prije njih. 

'Držite se, to je najvažnije u Americi, zaboravite svoje običaje i svoje ideale. Odaberite cilj i koristite svu svoju moć kako bi ga ostvarili... Iskusit ćete nevolju, ali prije ili kasnije postići ćete svoj cilj. Ukoliko ste nemarni, čuvajte se, kolo sreće brzo se okreće, Izgubit ćete svoj držak i bit ćete izgubljeni. Mali savjet za vas: Ne odmarajte se ni trenutak. Trčite.' 

U tome je sadržano toliko toga o američkom mentalnom sklopu. Općenito govoreći, mi smo optimistični, fokusirani i krećemo se u smjeru ostvarivanja nekog cilja. Ta vrsta ambicije obično je predmet divljenja. Kad pomislim s koliko su se neizvjesnosti suočavali moji pradjedovi i ostale zbijene mase koje su pristizale na istočnu obalu Amerike, razumijem kako su optimizam i fokusiranje morali biti važni za njihovo preživljavanje. Oni su morali vjerovati da je će to putovanje, njihova žrtva i patnja biti toga vrijedni. 

Polako!

Sad zamislite odlomak na sličnu temu, kojeg je napisao došljak u Hrvatsku. 

'Čekajte, to je najvažnije u Hrvatskoj. Zaboravite svoje običaje, pijte kavu, sjednite. Bit će vam dobro, neće biti sjajno, ali neće biti ni loše. Recite što želite za ručak, ali jedite ono što je skuhano za vas, iako je dogovor bio da ćete jesti nešto drugo, nema veze. Vaši 'ciljevi' sačekat će na ostvarenje izvjesno vrijeme, a nitko ne voli one koji previše guraju. Samo čekajte. Sjedite. Popijte kavu. Ispijajte je polako. Mali savjet: pozovite i druge na kavu. Bez žurbe.'

Nemate se čega bojati, ali... strah?

Iskreno, laknulo mi je što sam emigrirao u državu s laganijim ritmom života. Iako stižem iz SAD-a, užasavajuća je pomisao na selidbu u neku zemlju poput SAD-a. Jedna stvar koja se u posljednjem desetljeću tamo nije promijenila jest to da se američko kolo sreće još uvijek okreće, pa i za lokalne ljude, u smislu da ako ne trčite, past ćete i propasti. Postoje priče o ljudima koji su u roku od dva mjeseca spali s godišnje plaće od 120.000 dolara na 25.000 dolara.  Sveprožimajući strah od propasti (i neuspjeha) opipljiva je razlika između SAD-a i Hrvatske. 

U Hrvatskoj, nikad nisam bio uplašen. Zabrinut? Da. Ali u strahu zbog nesigurne budućnosti? Ne. Imao sam sreće, ali čak i bez svih tih nevjerojatno sretnih okolnosti, još uvijek bih osjećao da je život ovdje manje strašan od života u SAD-u. Možda ta sporost pomaže u kultiviranju međuljudskih odnosa zahvaljujući kojima, i kad padnete, nećete pasti preduboko.

           **************************************************************

 Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju ovog bloga.