Ja sam homoseksualac, i to je u redu


Tu je legendarnu rečenicu prije 13 godina izrekao socijaldemokrat Klaus Wowereit na izvanrednom zasjedanju berlinskog ogranka SPD-a. Tada je jednoglasno izabran za kandidata u izborima za gradonačelnika Berlina. Nekoliko mjeseci kasnije je i pobijedio. Od tada je Wowi, kako ga često nazivaju, na čelu glavnog grada.


Iako hrabra, Wowereitova odluka i nije bila baš svojevoljna. Tada mu jednostavno nije bilo preostalo mnogo drugih opcija. Žuti tisak htio je izazvati skandal i outati ga, a on ih je preduhitrio. Pokazalo se to prekretnicom u njegovoj karijeri, ali i u životu. Wowereitova rečenica postala je krilatica desetljeća u kojem se puno toga promijenilo za LGBT građane Njemačke. 2001. godine na snagu je stupio Zakon o životnom partnerstvu, javnost i politika jasno su pokazali: nije u redu nekoga diskriminarati zbog seksualne orijentacije.

Nedugo nakon Wowereitog uslijedila su još dva outinga. 2003. godine saznalo se da je demokršćanski (!) političar i tadašnji gradonačelnik Hamburga Ole von Beust homoseksualac. Nakon još jedne ružne epizode ucjene (ovaj put od koalicijskog kolege), umjesto von Beusta outing je obavio njegov otac. Na ponovnim izborima za gradonačelnika von Beust je pobijedio s nezapamćenom većinom.  Ministar vanjskih poslova u odlasku, Guido Westerwelle iz liberalne stranke FDP, jednostavno se 2004. godine sa svojim partnerom počeo pojavljivati u javnosti. Medijske napise komentirao je kratko: „Živim svoj život“. I to je isto bilo u redu. Koliko vidim u Njemačkoj se ni tada, a ni sada, ne živi tako loše. Nitko se nije našao ugroženim.

U našoj, pak, zemlji na djelu je akcija „U ime obitelji“. Od proljeća do prošlotjednog krajnjeg zaoštravanja situacije oko raspisivanja referenduma, prikupljeno je više od 700 tisuća potpisa za poimanje braka kao zajednice isključivo muškarca i žene, čime bi homoseksualni parovi praktički ostali izvan zakona. Samo mogu reći: blago onima kojima je to trenutno najveća briga u životu. I dok shvaćam da je sam čin raspisivanja u skladu sa zakonom, ne shvaćam da Sabor, kao predstavnik svih svojih građana, nije zatražio ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja.

U mnogim diskusijama sam shvatila da ne želim i ne trebam nikoga uvjeravati u svoje mišljenje. Svatko može imati svoj pogled na stvari, i to poštujem. Ali samo do onog trenutka kada to uvjerenje ne ugrožava slobodu nekoga drugog. Pa makar se to kao mišljenje većine izglasalo na referendumu, mene se neće uvjeriti u suprotno. Jer povijest je pokazala da većina nije nužno uvijek u pravu.
Jer mi se čini da se na tome referendumu manje radi o samom braku, a više o želji za osudom prava na različitost. To onda dovodi u pitanje i pravo na slobodu izbora svake osobe koga će voljeti i s kime želi provesti život.
Osudi svega onoga što ja u svojoj vezi uzimam zdravo za gotovo i o čemu ne moram razbijati glavu.

Na stranu vjera, politička oprijedjeljenost, seksualna orijentacija i svjetonazor. Meni je bitno pitanje: tko je pozvan da uzima u svoje ruke dostojanstvo i ljudska prava drugog čovjeka? Zašto ne pustiti druge da žive svoj život, ako ne ugrožavaju naš?

- - - - - -- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Otkrivanje novih i zanimljivih mjesta, ljudi i događaja pričinjava mi veliko veselje, a još više me veseli kad ta otkrića mogu podijeliti s drugima – upravo tomu služi ovaj blog. Pri tome, kao jedna od Njemica u međunarodnom programu Hrvatskog radija Glas Hrvatske, posebno želim njemačkim govornim područjima približiti našu zemlju sa svim njezinim zanimljivostima. Stoga na stranicama Glasa Hrvatske možete pronaći i njemačku verziju bloga.