Korupcija kao način života

Sedamdesetdva milijuna kuna, dvije korupcijske afere. Te brojke su nas posljednjih dana još jednom zapljusnule kao podsjetnik na sve velike korupcijske afere u ovoj našoj maloj zemlji. Naravno, nije izostalo slijeganje ramenima i smiješak najviše pozicioniranih u datim slučajevima uz obavezne riječi: „Nisam znao“. Ma u redu, onda oprošteno. Više smo se prestali čuditi iznosima, načinima „operiranja“ i potpunom izostanku ikakve zdravorazumske, moralne reakcije. 

Ne smatram da su se na korupciju pretplatili samo Hrvati. Ili kako bi jedan moj prijatelj rekao, vani se korupcija zove lobiranje. U pravu je.  U najnovijim domaćim korupcijskim aferama spominje se i jedna strana firma, ali i bankovni računi te fiktivne firme u dvije zemlje članice EU. 

Nekako mi se čini da razna strana poduzeća za sklapanje unosnih poslova, pogotovo u zemljama poput Hrvatske ili recimo Grčke, vrlo brzo prihvate pravila igre. Dovoljno je spomenuti slučajeve Hypo banka ili Patria. Najveći korupcijski skandal u bližoj povijesti Njemačke je onaj vezan uz Siemens, ali nije Siemens sam, nalazi se u „uglednom“ društvu firmi poput Daimlera ili Thyssen-Kruppa. Početkom 2000-ih i CDU i FDP potresli su skandali oko crnih fondova.

Ipak, ono što je kod nas u usporedbi sa većinom EU zemalja izraženije je činjenica da korupcija prožima, čini mi se, svaki djelić našeg društva.  Svi smo je doživjeli – bilo u potrazi za poslom, u bolnicama, državnim službama. Ali isto tako, nitko od nas nije potpuno „čist“ jer za korupciju je uvijek potrebno dvoje.  Pretpostavljam da većina misli – zašto bih i bio? Zašto bih ja bio jedina budala koja se drži moralnih načela dok svi ostali napreduju? Zašto bih se ja drukčije ponašao nego političari, državni službenici, uspješni poslovnjaci? Ili: Trebam li slegnuti ramenima, prešutjeti? Kome se obratiti i –  ono najvažnije –  kako ne ugroziti sebe i bližnje ako odlučim podići glas?

Koliko god mislim da smo i svi mi kao pojedinci krivi za korupciju u zemlji, najvećim krivcima ipak smatram one koji bi trebali po službenoj dužnosti učiniti nešto protiv toga, a ne čine. Koji bi svojim djelovanjem trebali biti primjeri, ali to nisu. Podaci Transparency Internationala za 2013. pokazuju da velik postotak mojih sugrađana dijeli isto mišljenje: 72% smatra da su političke stranke, 70% da je sudstvo,  63% da je parlament/zakonodavna vlast te 64% da su javni i državni službenici korumpirani.

Kaže i sama definicija korupcije da su njezine posljedice često visoka materijalna, ali i nematerijalna šteta – gubitak povjerenja građana. Mi građani već smo očito odavno izgubili povjerenje. Jer, kako shvatiti ozbiljno da će borbu protiv korupcije provoditi oni u čijim redovima je to gotovo normalna pojava? A ostavke zbog moralne odgovornosti gotovo su nepostojeća kategorija.

Nisam ni ja, kao ni akteri u svim našim korupcijskim aferama,  mogla suzbiti kiseli osmijeh kad se ispostavilo da sam u srednjoj školi etiku učila po udžbeniku čiji je autor varaždinski političar osumnjičen za korupciju. Koje li ironije. U tom sam se trenutku, kako i mnogo puta nakon toga, nimalo gnjevno, bahato ili ogorčeno nego naprosto malodušno, zapitala: Jesu li moralni političari, predstavnici vlasti i ekonomije postali oksimoron? Je li korupcija postala naš način života? Ne mogu dati stopostotan odgovor na ta pitanja, ali mislim da u borbi protiv korupcije trebamo krenuti od samih sebe – jer i mi imamo moć za stvaranje promjene.


- - - - - - - - - - - - - -  - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -  -- - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Otkrivanje novih i zanimljivih mjesta, ljudi i događaja pričinjava mi veliko veselje, a još više me veseli kad ta otkrića mogu podijeliti s drugima – upravo tomu služi ovaj blog. Pri tome, kao jedna od Njemica u međunarodnom programu Hrvatskog radija Glas Hrvatske, posebno želim njemačkim govornim područjima približiti našu zemlju sa svim njezinim zanimljivostima. Stoga na stranicama Glasa Hrvatske možete pronaći i njemačku verziju bloga.