Krleža

Izvrsno je da je nizom događaja – među ostalim i na Hrvatskoj radioteleviziji – obilježena 120. godišnjica rođenja Miroslava Krleže. Jer, Krleža nije dosadni lektirski pisac, već istinska vrijednost ove kulture, kao što su to lijepo naglasili  Mani Gotovac, Velimir Visković i Ivica Buljan u odličnoj emisiji Drugog formata urednice Vlatke Kolarović.

To da je Krleža puno više od prašnjave biste i gnjavaže za srednjoškolce shvatio sam prije mnogo godina, za jedne kave s kolegama u Večernjem listu, gdje sam tada radio. Raspravljali smo o svemu i svačemu, nekako smo došli i na Krležu, a onda je jedan mladi kolega – obrazovan i pametan, ali nipošto štreberski tip – glatko i bez zastajkivanja izrecitirao nekoliko replika Leonea i barunice Castelli iz Gospode Glembajevih! Bio je to duhovit i briljantan trenutak u kojem su se Krležine bogate i otmjene rečenice odjednom našle na sasvim drukčijoj pozornici. Štoviše, zvučalo je to i pomalo campy; napokon, čitati i tumačiti taj sloj campa u nervoznim i überspannt Krležinim likovima potpuno je legitiman postupak.

A nešto što se citira i o čemu se razgovara na svakodnevnoj kavi sigurno je itekako vitalna vrijednost jedne kulture. Kad je riječ o Gospodi Glembajevima, širok je prostor za razgovore i rasprave o likovima; osobno, Leone mi ide na živce zbog svoje nefleksibilnosti, bolećive uskogrudnosti i patološke odanosti (problematičnoj) majci, te, iako bi ga neki standardni lektirski sud proglasio više pozitivnim likom, meni se uopće ne čini takvim. Je li Ignjat Glembay svirepi tajkun ili tek provincijski bankar s boljim ili lošijim razdobljima u životu? Je li barunica Castelli manipulativna gospođa sumnjiva morala ili seksualna libertinka ispred svoga vremena? Svatko će odgovoriti drukčije na ta pitanja, no nije ni važno slažemo li se oko odgovora – važno je da se o tome razgovara, sa zanimanjem i strašću. To čini istinsku i uvijek živu književnost.

Uostalom, literarna slojevitost, kakvu nalazimo u Krleže, može nas podsjetiti kako je i život slojevit, nerijetko servirajući situacije koje ne možemo kratko i jasno o(t)pisati. Sjetimo se samo aktualnog primjera onog mladića koji je svojedobno, nevjerojatnom hrabrošću, spasio čovjeka iz gorućeg automobila, da bi prije nekoliko dana bio uhićen kao član pljačkaške družine! Nije li to nevjerojatan primjer? I kako ćemo definirati toga mladog čovjeka, kao viteza, lopova, ili oboje?

Od toga bi se, vjerujem, mogla složiti jedna izvrsna drama.