Cunje za odabrane

O tome da je suvremena odjeća višestruko precijenjena i preskupa - između ostalog zato što ponajmanje prodaje tkaninu, a ponajviše imidž i stil života - već sam pisao u ovoj rubrici. Tema, nažalost, dobiva još jedan nastavak, i to nakon što je Mike Jeffries, i inače osebujni čelnik američke tvrtke Abercrombie & Fitch, navodno izjavio kako veliki brojevi nemaju što raditi u dućanima te marke; za žene ih uopće ne treba biti, dok su muški XL i XXL namijenjeni isključivo razvijenim i mišićavim sportašima.

Mike Jeffries vjerojatno nigdje nije upotrijebio riječ debeli ljudi, no s obzirom na uobičajenu marketinšku i poslovnu politiku te tvrtke - koja se obraća mladim cool kupcima - nije teško zaključiti kako je špekić izuzetno nepoželjan u njihovim trgovinama. Više je puta Jeffries govorio o onome što se u Americi naziva popularnim klincima, o onima koji su omiljeni, imaju puno prijatelja i slično, a nekako se uvijek dogodi da su pritom i zgodni. Možda mu čak treba honorirati iskrenost, jer, budimo realni, većina se tih odjevnih kramara ponaša na sličan način. Na njihovim reklamama odjeću nose savršeni ljudi, kako bismo i mi pomislili da ćemo biti tako savršeni ako to kupimo, no problemi nastaju kada odjeću koja tako lijepo izgleda na modelima probamo i na vlastitoj figuri; dojam je potpuno drukčiji, čak i ako uspijemo pronaći odgovarajući broj.

Ne tako davno u jednoj sam modnoj kući - poznatoj po tome što nastoji glumiti cool ili elegantnu odjeću skupljih firmi - probao sako koji mi se svidio. Moj zdravorazumski broj sakoa je 54, s tim da imam i nekih starih s brojem 52 koje mogu obući. Ali, u tom dizajnerski uređenom i blistavom zagrebačkom dućanu čak je i najveći broj, broj 58, na meni izgledao kao da sam pokušao obući sako puno mlađeg i mršavijeg brata. Poruka te modne kuće bila je jasna: tornjaj se iz našeg prostora, stari, nema ovdje ništa za tebe!

Mike Jeffries u tome je izravan, pritom, naravno, oduran i antipatičan. Diskriminacija je, barem smo se civilizacijski u tome složili, neprihvatljiva, no ona se zbiva svakodnevno, na više ili manje suptilne načine. Zanimljivo je da je Abercrombie & Fitch još 2005. godine imao sudsku nagodbu u kojoj je morao platiti odštetu diskriminiranim zaposlenicima. Sad su, valjda, za odštetu na redu diskriminirani kupci.

Ili, umjesto napornih i skupih sudova možda možemo smisliti nešto ležernije? Primjerice, bilo bi domišljato razviti jedan super brend koji bi postao popularan u cijelom svijetu, toliko popularan da bi svi - a ponajprije mladi i zgodni - htjeli imati neki njihov komad odjeće. Brojevi bi u tim dućanima bili ponešto komotniji, a bilo bi ih i više, tako da bi svi ovi savršeni u tome izgledali pomalo kao štapovi u vreći. Bi li se to financijski isplatilo? Sigurno, jer lijepih, mladih, popularnih i cool ljudi na svijetu baš i nema tako puno; oni obitavaju većinom u fantazijama, negativnim utopijama i diskriminacijskim politikama modnih tvrtki.