Autizam

Nisam mogao vjerovati u ono što gledam i čujem, u utorak navečer, ispred mog starog, debelog i masivnog televizora (nije, naime, riječ o nekom od tankih, novih modela). Čelnik najveće oporbene stranke prozvan je zbog uporabe riječi autističan i autizam u svom komentaru ponašanja političkih oponenata. Majka autističnog djeteta od njega traži ispriku, jer, kaže, postoje u hrvatskom jeziku i druge riječi kojima se ta misao mogla izraziti.

I to je točno. Bogatstvo jezika i jest u tome što nam pruža različite puteve, varijante i odabire. Ipak, sjetio sam se koliko sam puta, vjerojatno, i sâm upotrijebio isti izraz: pišući o filmovima - a to sam radio godinama - sigurno sam ponekog redatelja i poneki lik nazvao autističnima. I uvjeren sam kako ništa loše pritom nisam mislio, jednostavno zbog toga što u jeziku postoje doslovna i prenesena značenja. Pa tako citiram iz Hrvatskog enciklopedijskog rječnika (izdanje Novog Libera iz 2002. godine), gdje pod pojmom autizam osim osnovnog nalazimo i sljedeće značenje:  pren. bijeg od stvarnosti, zatvorenost u sebe (bježanje od stvarnosti i okoline i predavanje mašti kao načinu kojim se zadovoljavaju potrebe i želje).

Da stvar bude apsurdnija, u istoj natuknici naći ćemo i treće značenje autizma: pol. pren. nepostojanje želje za shvaćanjem određenih političkih i društvenih problema. Drugim riječima, taj veliki rječnik, debeo gotovo poput mog televizora, specifično navodi te legitimira upotrebu pojma autizma u političkom govoru.

Ne pišem ovo zato da bih obranio nekog političara ili stranku. Također, ne pišem ovo zato što ne suosjećam ili ne razumijem probleme autističnih ljudi. Prije dvadesetak godina u reportažnoj rubrici Večernjeg lista objavio sam veći tekst o problemima autistične djece, o patnjama njihovih roditelja i svih koji rade s autističnom djecom. Koliko sam duboko proživio tu situaciju govori i podatak da se i danas sjećam naslova reportaže - Krici i šaputanja kišnog čovjeka.

Ovo pišem u obranu sredstva kojim se i sâm koristim već desetljećima - a to je jezik. Ne možemo, uime krivo shvaćene političke korektnosti, jezik očistiti od prenesenih značenja. A ako krenemo tim putem, ubrzo ćemo ostati - nijemi. Ili, postat ćemo, kao u nekim ranijim razdobljima, sredina u kojoj se čuju samo - krici i šaputanja.