Minuta za UNICEF

Imate li minutu za UNICEF?, pitaju simpatični i pristojni mladi ljudi na ulazu u zagrebački Pothodnik, onaj prolaz kod Glavnoga kolodvora što spaja dva dijela Zagreba. Odjeveni su u majice karakteristične plave boje, boje UNICEF-a, no što ustvari kažu i pitaju u toj minuti nikad nisam saznao, jer ih uvijek pažljivo zaobilazim.

Pa kakav sam ja to čovjek, pitat ćete se, zašto nemam strpljenja saslušati nešto što će možda pomoći djeci u nas i u svijetu? UNICEF je, napokon, jedna plemenita organizacija što skrbi za dobrobit najmlađih. Nekada, u vrijeme kada smo još slali fizičke, a ne elektronske čestitke, često bih kupio upravo komplet onih UNICEF-ovih; imao bih osjećaj da sam time nekome pomogao, učinio nešto dobro, a ujedno bih slao vrlo ukusne i lijepo dizajnirane čestitke. Što se to u međuvremenu promijenilo?

UNICEF je vjerojatno isti kao i prije, ali naš pojam pravednosti svijeta bitno se promijenio. Dok smo još prije kojeg desetljeća vjerovali, poput Voltaireova Candidea, kako živimo u najboljem od svih mogućih svjetova (dobro, mi smo tada bili u onoj manje atraktivnoj, socijalističkoj guberniji) i kako sve velike ideje globalne suradnje, od Olimpijskih igara do UNICEF-a, itekako imaju smisla, bankarski i burzovni događaji posljednjih godina pokazuju nam da su gramzivi moćnici desetljećima prodavali ideju o najboljem od svih mogućih svjetova, ali su zaradu od te ideje trpali isključivo u vlastite vreće. E pa dobro, neka onda oni odvoje pokoju minutu za UNICEF i ostale humanitarne organizacije!

Oni će uvijek odgovoriti kako su već silan novac dali takvim organizacijama i kako su, praktički, rođeni dobrotvori, no vjerujem da sve to nije ništa prema trilijunima kojima raspolažu. U uvjetima tako nepravedne podjele bogatstava i opasnog siromašenja običnom se čovjeku poziv na dobrotvorstvo može čak činiti kao vrst izrugivanja. U svakom slučaju, riječ je tu o osjetljivim pojavama i stanjima.

Riječ je o trenutku u kojem bismo i mi rado upitali: A imate li vi minutu za nas?