67

Ako me nešto uzruja u desetinki sekunde, onda su to najave produljenja radnoga staža, ovaj put do 67. godine života. Ako uzmemo u obzir kako suvremeni čovjek već jest zarobljenik posla – jer poslodavci često očekuju lojalnost i radne sate izvan propisanih, zatim očekuju rad vikendom, a imamo i situaciju kada se višak posla nosi doma – sada je jasno kako mu se ne želi omogućiti da barem neku staračku godinicu provede u slobodi.

Kad sam prošli put pisao o ovom problemu, jako me zaboljela nepravda prema onima koji su, stjecajem okolnosti, počeli raditi rano ili relativno rano. Umjesto, naime, da glavni kriterij bude broj odrađenih godina – što je jedino pravično i logično – uvodi se kriterij životne dobi; sada je to 65. godina života, uskoro 67., a onda možda i sedamdeseta ili osamdeseta. Uzmimo primjer nekoga tko je završio srednju ili zanatsku školu – ako počne raditi s 18 godina, do 67. godine odradit će punih – 49 godina! Bez komentara.

Fina gospoda iz MMF-a preporučuju nam produljenje radnog staža, jer sadašnji je mirovinski sustav neodrživ; krajnji je cinizam sugestija kako bi čovjek i sâm trebao željeti raditi što dulje, jer će mu mirovina ionako biti tako mala da će biti kruha gladan. E pa dobro, ali zašto sva ta fina gospoda ne smisle novi mirovinski sustav, koji će biti funkcionalniji od ovoga Bismarckovog? Nova vremena očito traže nova rješenja. Ali, do tih je rješenja nemoguće doći, jer se uvijek ispriječi gramzivost ekstraprofita i svjetskih mogula što ne žele da mi iole pristojnije živimo.

Nedavno sam slušao gospođu koja je bila volonterka u Africi, napomenuvši kako mnoga djeca tamo umiru jer nemaju šest kuna za cjepivo. Šest kuna nasuprot bogataškim trilijunima! Pa što uopće očekivati? Ako neće dječici dati za cjepivo, možeš misliti kako ćemo mi ostali dočekati penziju, uz njihove uvjete.  

Zato mi se tragikomičnim čini propagiranje zdravoga života. Zdrav život – za koga, odnosno za čiji interes? Čin pobune mogao bi jednostavno biti nezdrav život, jer bolje crknuti od njega – barem će smrti prethoditi neki užitak – nego od služenja moćnicima, koji ionako granicu odmora i slobode pomiču sve dalje i dalje, kao neki zamišljeni horizont.

A to što ih mi slušamo i slijedimo dokazuje kako ni u našem djetinjstvu nije bilo cjepiva. Onoga što potiče zdrav razum.