Za sreću je potrebno troje

Nasmijala me prije nekoliko dana reklama koju sam čuo s radija ili televizije, više se ne sjećam; radio sam nešto na laptopu, tako da su ostali izazivači pažnje bili samo rubno prisutni.

Reklama davatelja multimedijskih usluga operira s poznatim naslovom Za sreću je potrebno troje, a to me odmah vremeplovom vratilo u sredinu osamdesetih, kada se u kinima pojavio istoimeni film Rajka Grlića. U središtu su priče, osim kritičkih opaski o društvenim anomalijama, različiti ljubavni i ljubavnički odnosi. Uostalom, za sve ljude moje generacije, te za one nešto starije ili nešto mlađe, taj naslov nepogrešivo upućuje na ljubavno-erotsku problematiku.

Ali, danas je situacija puno drukčija; za sreću je potrebno troje ne zaodijeva se više u šaputanja na jastuku, tajnovite sastanke i ljubavne čežnje, nego u nešto puno prozaičnije. Sreća i nesreća ne mjeri se više ljudskim odnosima, nego virtualnom opremljenošću, tako da se troje iz reklame prevodi kao telefon, televizija i internet!

Pa da, tko je više lud da se gnjavi s iracionalnostima ljubavi, kada mu trojka iz paketa usluga donosi nekonfliktnu i laganu zabavu. Premda nemam još godina kao Broj 1 iz Alana Forda, čini mi se nevjerojatnim da sam nekada živio u vremenu kada je telefon bio samo telefon, televizija samo televizija, interneta nije bilo ni na vidiku, ali su zato znatiželju ljudi pobuđivali drugi ljudi, a ne bezbrojni ekrani u koje se danas bulji. Napokon, kada je onaj stari, crni, bakelitni telefon prodorno zazvonio, bila je to prava svečanost, različito od današnje devalvacije pištanja, sviranja i inoga glasanja mobitela.

Mijenjaju se, dakle, i asocijacije koje izazivaju vanjski podražaji. Za nekog tko odrasta i sazrijeva danas, u budućnosti će vjerojatno za sreću je potrebno troje značiti samo jedno: telefon, televiziju i internet. A pitanje je hoće li uopće biti nekog od nas starijih, da podsjeti kako su i sreća i nesreća ipak ponaprije vezane uz ljude, a ne uz gigabajte.