Godišnji odmor

Na kraju, poslodavci tvrde kako je uzbuna oko toga da se subote i nedjelje ubuduće ne bi ubrajale u godišnji odmor - obična zabuna, odnosno krivo tumačenje njihova prijedloga.
    
Možda je stvarno nešto u tom prijedlogu nabrzinu i površno objašnjeno, ne mogu reći; to samo znaju oni koji su bili nazočni početku zavrzlame. Ipak, jasno mi je zašto su i same naznake o ubrajanju subota, nedjelja i praznika potaknule tako snažne reakcije svih nas.
    
Ne dirajte nam godišnji odmor, mogli bismo svi mi, zaposlenici, poručiti poslodavcima i vlastima,  jer to nam je posljednja linija obrane u eventualnom nastupajućem razdoblju potpune radne nesigurnosti. Čuo sam, naravno, kako se u razvijenim zemljama odmori računaju u tjednima, a ne u danima, no osobno mi se to čini nekako nepreciznim i paušalnim. 

Takva vrst okvirnog i ležernog određivanja odmora karakteristična je za sredine u kojima je odmor tek ukras, šlag na torti, u sredinama gdje su generalno ljudi zadovoljni i motivirani - a takve, uistinu, nisu više ni te razvijene zemlje, danas opterećene krizama, nezaposlenošću i štrajkovima.
    
A mi ovdje u postsocijalizmu, koji smo oduvijek trenirani u spoznaji da naš radni učinak neće biti presudan u uspostavi vlastitog statusa i uspjeha - jer uvijek su od rada važnija pripadanja grupacijama, ideološkim, prijateljskim ili bilo kakvima - držimo se godišnjeg odmora kao slamke, kao nečeg što je jedino precizno i neosporno. Moj je godišnji odmor 32 dana, i baš volim da je tako, umjesto da mi netko servira mutno trajanje u tjednima.
    
No, tako to ide. Najprije nezaposlenost postaje sve veća, trujući društvo i gurajući ga u beznađe i depresiju. Potom čovjek vapi za poslom, pristajući na sve, samo da bi radio i zarađivao. A onda netko spomene još i tu sitnicu od godišnjeg odmora. Odmor? Ma dajte, radit ćemo bez odmora, bez subota i nedjelja, bez radne stanke - samo da radimo.
    
A suvremeni robovlasnici zadovoljno čavrljaju uz cigare i konjak. I sami u čudu kako je robljem lako i jednostavno manipulirati.