Nevidljivi Kinezi

Razveselilo me kada sam nedavno vidio kineske ukrase - baš se očekivala kineska Nova godina - na središnjem zagrebačkom trgu, onome bana Jelačića. Veseli me, naime, kada grad pokazuje obilježja suvremenosti, a među njima su svakako znakovi zajedničkoga života različitih kultura.

    
I Zagreb se, moglo bi se po tim znacima zaključiti, napokon oblikuje u velegrad. Ipak, dojam je površan i papirnat, te nije čvršći od nježnih kineskih ukrasa. Premda svi znamo kako u gradu živi i radi stanovit, sigurno ne ni malen, broj Kineza, oni su praktički nevidljivi - osim u prostorima svojih restorana i dućana.
    
Stanujem u centru grada, te sam gotovo svakodnevno negdje na potezu od Jurišićeve, preko Trga, pa Gajevom i Bogovićevom do Cvjetnoga trga; ne sjećam se da sam na toj ruti vidio zagrebačke Kineze u šetnji, u povratku s placa ili u gledanju izloga. Očito je da se više drže svojih kvartova, možda i zbog nekih razloga vezanih uz odobreni boravak, dokumente ili nešto slično. Možda ih, ustvari, niti nema puno, odnosno nedovoljno da bi bili vidljivi u gradskoj gužvi.
    
U svakom slučaju, za razvijanje tolerancije i suživota bilo bi dobro da u Zagrebu viđamo što više različitih kulturnih znakova. Jer, iako to može biti i lažni multi-kulti, o kakvom je govorila Angela Merkel (lažan zbog toga što ljudi žive jedni uz druge, a ne jedni s drugima) i to je bolje od ovog staromodnog Jednog u kakvom drijema Zagreb, gdje se prolaznici još uvijek osvrću kada vide neobičan styling i frizuru - a kamoli pripadnike šarenoga svijeta.