Naj, naj... lošije




Čitajući ovih dana prikaze nove "Aide", izvedene u zagrebačkom HNK - opere inače postavljene u koprodukcijskoj suradnji nacionalnih kazališta iz Rijeke i Zagreba - probudio sam se iz uobičajenog drijemeža koji čovjeka obuzme kada je izložen ravnomjernom i uspavljujućemu mrmljanju domaćih kulturnih vijesti.

Izvještaji o tome kako je publika dočekala negodovanjem tu inscenaciju - gledatelji su čak, pričaju svjedoci premijere, vikali i "Buuuuu!" - odmah su me razveselili; ne zbog toga što bih se veselio nečem lošem, nego zbog proplamsaja života koje sam pronašao u tim vijestima.


    
U sredini što tradicionalno njeguje prosječnost i netalasanje, naime, dobrodošao je svaki naj - pa čak kada je riječ o nečem najlošijem. Zagrebačka publika, recimo, nije sklona izražavanju vlastitih osjećaja i mišljenja, te je ovim incidentom u onoj poznatoj, žutoj i urešenoj, zgradi Hrvatskog narodnog kazališta barem pokazala da živi i diše. Ponekad je - čovjek je jednostavno takav - i ono grozno bolje od bezmirisnog i bezukusnog.


    
Poznato je, uostalom, kako su negativne recenzije često veliki mamac za publiku, jer odjednom svi hoće vidjeti što je to toliko iznerviralo posjetitelje koji su se u nekome umjetničkom djelu već razočarali. U tom smislu lako je razumjeti poruku one stare marketinške izreke: samo neka se priča, pa makar i dobro! 

Posebno poglavlje, uostalom, pripada kategoriji tzv. guilty pleasures, filmova (ili bilo kojih drugih kulturnih proizvoda) koje nikad ne biste ocijenili dobrima, ali ćete ih uvijek nanovo pogledati - jer su vam neodoljivi u svoj svojoj nakaradnosti.


    
Zato hvala "Aidi" na tome što je malo prodrmala ovaj depresivni, mračni i hladni siječanj. Ni biti loš, napokon, nije tako lako.