Povjerenje




    
Premda je ovih dana najvažnije za gradski prijevoz da uopće funkcionira u snježnim uvjetima, postoji jedna situacija vezana uz taj oblik komunikacije koja se godinama i desetljećima ne mijenja. Podsjetio me na nju, u nedavnom razgovoru, prijatelj koji je zadovoljno komentirao kako na postajama njemačke podzemne željeznice ljudi strpljivo čekaju da putnici iziđu, a tek onda ulaze u vagon.

Uobičajena zagrebačka slika, pak, potpuno je drukčija - i ne zbog toga što mi nemamo podzemnu željeznicu. Na postajama zagrebačkog tramvaja, naime, uvijek je ista slika: vozilo staje, vrata se otvaraju, a tijesno uz vrata, s vanjske strane, tiska se skupina izbezumljenih i uspaničenih putnika, koji ulazak u tramvaj čekaju tako nervozno da čovjek pomisli kako će ih taj plavi zmaj evakuirati u neki puno bolji i ljepši svijet. Ponekad se netko od izlazećih putnika otrese na ove koji čekaju i blokiraju vrata, no ništa ne pomaže - panika je i dalje nesmiljena.

Bilo bi lako pomisliti kako je ZET mogao poduzeti edukativne akcije i zamoliti svoje korisnike za pribranost, ali čini mi se da su korijeni takvog ponašanja puno dublji. Činjenica je, nažalost, kako u socijalizmu nismo živjeli u user friendly državi; u mnogim prilikama građani su bili suočeni s neljubaznošću službenika, dok su raznorazni šalteri i službe - što bi trebali biti na usluzi stanovnicima - funkcionirali kao nedodirljivi punktovi prema kojima se morala pokazati barem mala doza poniznosti. Taj strah od službenog, od autoriteta, od institucija, upisivao se nekako u kolektivno podsvjesno, te je čovjek po defaultu - poslužimo se još jednim suvremenim izrazom - vjerovao kako će uvijek biti iznevjeren, kako njegova molba neće biti uvažena, pa i to da ga vozač neće pričekati da uđe u tramvaj.

U zadnjih dvadesetak godina stanje se nije promijenila toliko da bi se to ponašanje promijenilo. Ne moram ići daleko, mogu poći od sebe - svaki put kada se vozim gradskim autobusom stajem kraj vrata bližih vozaču, jer se bojim da me, ako sam dublje u autobusu, vozač neće vidjeti te ću promašiti svoju postaju. Uvjerenje potpuno iracionalno, jer, poznato je, ona treća i četvrta vrata u autobusu imaju vlastiti gumb za otvaranje, tako da nikakva dodatna asistencija vozača nije potrebna.

I tako, sve dok ne budemo uvjereni da su država, institucije i gradski prijevozi ovdje radi nas, a ne mi radi njih, pred tramvajskim vratima i dalje će se gomilati unezvjerena lica što podsjećaju na glasoviti Munchov Krik.