Otvoreno o zatvorenom

Kako se lijepo može vidjeti po različitim projektima, negdašnji komunistički DDR i dalje je hit-tema u današnjoj Njemačkoj. Govori to i izložba Zatvoreno društvo, koja se može pogledati još do 28. siječnja u Berlinskoj galeriji u glavnome njemačkom gradu.

Riječ je o izložbi umjetničke fotografije u DDR-u, i to od osnutka države do pada Berlinskoga zida; pritom se ovo zatvoreno u nazivu, koliko razumijem,  može tumačiti i kao ujedinjeno te samodovoljno - kakvo je istočnonjemačko društvo, barem deklarativno, stvarno i bilo.

Dijelovi izložbe posvećeni, recimo, eksperimentalnoj, istraživačkoj fotografiji možda neće biti toliko intrigantni posjetitelju - jer, napokon, sličnim eksperimentima moguće je svjedočiti i u drugim kulturama - no zato sam najveću gužvu primijetio ispred socijalno-kritičkih fotografija, gdje su se ljudi doslovno tiskali ispred pojedinih prizora, čudeći se uređenju stanova i dizajnu općenito, ili prepoznavajući detalje iz svakodnevnog života, poput bočica vrhnja za kavu, bombonijera ili keksa. Taj socijalno-kritički ton proveden je, naravno, diskretno i u skladu sa skučenim mogućnostima slobode što ih je pružalo istočnonjemačko društvo, prožeto svakodnevnim uhođenjem i diktaturom.

A briljantnim se čine radovi umjetnika Christiana Borcherta (Dresden, 1942. - Berlin, 2000.), koji u nizu obiteljskih portreta pokazuje stil i način života u gradovima i mjestima DDR-a, ponajviše u Istočnom Berlinu. Na tim fotografijama obitelji upravo poziraju, ali iz navedenih podataka o njima te, najvažnije, iz kvalitete njihovih stanova i odjevnih predmeta vidimo raspon od familija radnika do onih umjetnika, intelektualaca i sveučilišnih profesora. Tako će neka mesarska obitelj iz provincije doslovno zračiti prostodušnošću, dok ćemo na fotografiji berlinskog skladatelja i profesora te  njegove, puno mlađe, šik-supruge (anesteziologinje) i djeteta odmah prepoznati luksuzniji način života visokog društvenog sloja.

Ta zanimljiva i slojevita izložba ne govori o površnoj ostalgiji, već nas informira (a mlađima su te informacije itekako potrebne) o vremenu i uvjetima što pomalo, u pomahnitaloj lažnoj globalizaciji, bivaju zaboravljenima. Kao što, s druge strane, mnogi misle da ljudi zaboravljaju tko je i što je radio prošloga ljeta. U dokumentarnom filmu što je također dijelom prezentacije, naime, a pripovijeda o životu i radu triju umjetničkih fotografkinja, jedna od njih kaže o situaciji u DDR-u: Danas svi tvrde kako su bili borci za slobodu. Kako? Ja se ne sjećam nijednog...