Olakšanje




    
Kad sam bio znatno mlađi, jako sam volio slavlje Nove godine. Ne znam, možda ima nečeg svečanog u tom odbrojavanju zadnjih sekundi, u očekivanju novog ciklusa i novih (uvijek pretpostavljamo - boljih) događaja. Drugim riječima, 31. prosinca redovito sam imao dojam da će se u ponoć zbiti nešto uistinu dramatično i važno, već samim tim što će kazaljka sata krenuti prema prvoj sekundi nove godine.

Očito to nije bio samo moj dojam, jer televizijske vijesti prvoga siječnja obavezno nude slike proslava sa svih strana svijeta, dok su neki punktovi i gradovi - poput New Yorka i Londona - postali sinonimom za iznimno veseo i bučan ulazak u novu godinu. Vatrometi, pjenušci i čestitanja na sve strane tako ujedinjavaju u raspoloženju najveće metropole i najanonimnija mjesta. A kad se tek sjetim da je silvestarska proslava jednoć bila tako popularna da su organizirali i reprize, večer kasnije...

Ali, eto, mijenjamo se kako godine prolaze. Ovog sam 31. prosinca imao zadovoljstvo biti u jednom od najveselijih europskih gradova, gdje mnoštvo ljudi dolazi proslaviti taj datum. Cijelo popodne čuli su se pucnjevi, a s balkona stana na prvome katu imao sam lijep pogled na brojne prolaznike što su s punim vrećicama hitali iz posjeta obližnjem špeceraju; svjetlucavi staniol s boca pjenušca vidio se posvuda.

Nakon što je stigla ponoć svi smo, izišavši iz barova, na ulici gledali sjajan i dug vatromet. Što bi se više moglo poželjeti? Ipak, sljedećeg jutra probudio sam se s osjećajem olakšanja - hvala bogu da je i to gotovo! Kao da je neki posao odrađen, obavljen. A s balkona se, različito od situacije nekoliko sati ranije, vidjela samo mirna i prazna ulica; tek poneki stanar četvrti prošetao bi psa. Divota.


Pa i logično je: kako godine prolaze, očekivanja su nam sve manja. Ne razmišljamo više o novim i boljim događajima, već, ako nam je imalo dobro, jedino želimo da se to malo slučajno ne pokvari.