Barbara

Ima nešto vrlo lijepo u naslovu filma, primjerice, kada je taj naziv samo osobno ime. Jednostavnost privlači; a kada film i svojom kvalitetom razveseli gledatelja, odabir jednostavnosti tek dobiva na bogatstvu.

Razmišljao sam o tome nakon što sam pogledao njemački film Barbara redatelja i scenarista Christiana Petzolda, u jednom od kina ljupkog berlinskog art-minipleksa Hackesche Höfe, smještenog uza stope velikog Alexanderplatza. Cijelo to područje, Hackescher Markt, iznimno je ugodan kvart boemskog i umjetničkog mirisa, koji svojim nižim zgradama te užim i nepravilnijim ulicama odudara od tlocrta nekih drugih berlinskih dijelova (osobito je čarobno zimi, kada snijeg prigušuje uličnu buku i cincilikanje tramvajskih zvona). U vrijeme podjele grada tu je vladao Istočni Berlin - što također nije nevažno, budući da nas priča Barbare vraća u 1980. godinu i DDR.

Barbara je, dakle, liječnica koja je zbog nekog minornog grijeha (u filmu se baš i ne objašnjava kojeg, navodno je htjela vizu za odlazak na Zapad) iz slavne sveučilišne berlinske bolnice Charité (bolnica je i danas ponos njemačke medicine, no trenutačno je, nažalost, u središtu skandala oko bakterijske infekcije tek rođenih beba) protjerana u malo mjesto blizu Baltika, gdje radi u lokalnoj klinici. I dalje je pod prismotrom, trpeći povremene ponižavajuće preglede stana i tijela, koje revnosno provodi sigurnosna služba. Suzdržana, a opet karizmatična, ta junakinja (u sjajnom tumačenju Nine Hoss) svojom snagom drži na okupu čitav film, dok vozi bicikl vjetrovitim i uvijek hladnim sjevernim krajolicima.

Ugođaj je u filmu strašniji i sumorniji od onoga u slavnom (i izvanrednom) Životu drugih; vjerojatno i stoga što je tamo glavni lik ipak pripadnik berlinske kreme te osobni prijatelj Margot Honecker. Taj jezivi policijski ugođaj dao mi je još jednu temu za razmišljanje kada sam izišao iz kina i uputio se prema stanici nadzemne gradske željeznice: o tome kako mladi intelektualci s lakoćom uspoređuju današnju korporacijsku dominaciju s duhovima staljinističkih vremena. Pa je tako svejedno određuje li vam život Stasi ili neki trgovački lanac, jer vas obje te činjenice žele kontrolirati i isprati vam mozak.

Razumljivo je da se danas bavimo opasnostima, manipulacijama i kontrolama našega doba, no istodobno vrlo je nepravedno dovoditi ih u usporedbu s nečim uistinu monstruoznim, kao što je funkcioniranje poludjele policijske države. Bila su to grozna vremena, ali - razmišljam dalje - u toj svojoj grozoti proizvela su i genijalne protivnike, poput Kundere i Solženjicina. Korporacijska sadašnjost djeluje sasvim drukčije, pod izlikom globalizacije razarajući svijet na čestice bez imena i prezimena (elementarne čestice, kako bi rekao glasoviti suvremeni francuski pisac); nije ni čudo da se jedna od najpoznatijih aktivističkih grupa zove Anonymous, kao što je normalno da se građanski borci protiv korporacija počesto umire prigodom prve rasprodaje.

Film Barbara nagrađen je na ovogodišnjem berlinskom festivalu za režiju, a i njemački je kandidat za oscarovske nominacije. Ali, to su samo podaci; misli ostaju u bolećivo nježnoj atmosferi Hackescher Markta