Mala zemlja za veliko izručenje

Stvarno se nadam, dapače vjerujem, da će se  Vicdan Özerdem, turska novinarka i žrtva političke represije u svojoj zemlji, vratiti u Njemačku, zemlju koja joj je dala politički azil. Bilo je iznimno potresno gledati izmučenu i napaćenu ženu, koja očito trpi velike psihičke i fizičke neugode zbog nasilja kojem je u Turskoj bila izložena; Hrvatska, u koju je došla na odmor, procesuira je na temelju turskog zahtjeva za izručenjem.

To je već drugi takav slučaj ove godine, jer koncem svibnja na Plesu je uhićena aktivistkinja Bašak Šahin Duman; valja napomenuti kako obje te žene Turska tretira kao teroristkinje, premda su one samo sudjelovale u prosvjedima protiv vlasti. Obje žive na miru u Njmačkoj, i obje su vjerovale kako ih države u koje putuju – među njima je i Hrvatska, koja bi za manje od godinu trebala postatio članicom Unije – neće ni pomisliti izručivati zemlji u kojoj im prijeti politički progon, mučenje i smrt.

Ali, kako se može čuti i pročitati ovih dana, hrvatsko pravosuđe nije potpuno sređeno oko tih pitanja. S druge strane, ako u zakonima ima nedorečenih i loših rješenja, ipak se očekuje se da će se postupati maksimalno humano i zdravorazumski; rješenje Županijskog suda u Dubrovniku, koji je presudio da ne postoje razlozi da se Vicdan Özerdem NE izruči Turskoj, odista zahtijeva da se preispita tko je i kakav je onaj tko donosi takve odluke. 

Neću dalje ulaziti u pravnu problematiku, jer fiškali su nas u stanju začas smotati i uvjeriti da je opravdano, neumitno i u redu ono što nije u redu. Zanimljivo mi je pretpostaviti kako je, primjerice, Vicdan Özerdem završila na ljetovanju u Hrvatskoj. Vjerojatno je na televiziji vidjela neku od onih hvaljenih reklama za hrvatski turizam, što nas predstavlja kao Mediteran kakav je nekad bio. Slike divnih uvala i plaža, grana masline, ljubazni domaćini, restoranski ovali sa škampićima koji mame čula, koncertiranje cvrčaka pod sjajem mediteranskoga sunca, sve je to dovoljno da čovjeka uvjeri kako je za jedan divan odmor apsolutno potrebno doći u Hrvatsku.

Ali, avaj! Na graničnom prijelazu sasvim druga slika: tjeralica, uhićenje, nevjerica, pritvor! A jedino što cvrčci glasno cvrče na čvoru crne smrče užasne su riječi: Izručenje! Izručenje!. Tu se pokazalo kako Hrvatska nije nikakav idlični sredozemni resort, nego opasna i nedostatno uređena zemlja gdje možete zaglaviti na nevjerojatan način. Zemljica što je poput onih malih i slatkih životinja velikih i vlažnih očiju koje, kada se neočekivano iskeze, pokažu oštre i krvoločne zube.

Zato, oprez! Da zbog Mediterana kakav je nekad bio ne bi i vi otišli u prošlost, pa da ljudi prepričavaju kakvi ste bili – jer vas više nema.