9/11

Za starije naraštaje Amerikanaca govorilo se kako je svatko od njih znao gdje je bio, gdje se zatekao, na dan Kennedyjeva ubojstva. Za one mlađe taj je ključni dan - 11. rujna 2001. godine, odnosno glasoviti 9/11.

Osim što se sada datum proširio na cijeli svijet, pa i mnogi među nama znaju gdje su bili i što su radili tog 11. rujna. Sjećam se da sam popodne provodio u svojoj uobičajenoj fotelji, ispred televizora (ništa se tu nije promijenilo ni dan-danas), kada su počele curiti zbunjujuće i zastrašujuće vijesti o zrakoplovima što se obrušavaju i zalijeću u zgrade. Odmah sam pomislio - ovo mora da je početak Trećeg svjetskog rata.

Jer, počeci ratova uvijek su spektakularni; Prvi je počeo atentatom na nadvojvodu Franju Ferdinanda, a Drugi napadom na Poljsku (kao što je, za Amerikance, Drugi počeo spektakularnim napadom na Pearl Harbor). S druge strane, u društvu spektakla, u kakvom živimo, trebalo je smisliti uistinu nešto jezivo posebno i neočekivano, te su teroristi posegnuli za putničkim zrakoplovima kao oružjem uništenja.

Treći svjetski rat, barem u onom klasičnom obliku, ipak nije počeo, no život i svijet promijenili su se nakon tog napada. Dogodilo se nezamislivo, a to uvijek otvara hladno polje straha, paranoja, pretpostavki, uvjerenja. U izvrsnom filmu United 93, koji sam, ponovo, pogledao sada na HTV-u, večer uoči obilježavanja tragičnog datuma, vidimo obično i užurbano jutro što se pretvara u užas, dok sudionici događaja, i na zemlji i u zraku, s nevjericom promatraju kako se njihov poznati svijet mrvi do neprepoznatljivosti. Sanjiva atmosfera jutarnjih letova, sa svojim mirisom kave i peciva, odjednom se pokazuje smrtonosnom i sadističkom zamkom.

Kao u filmovima, primjerice, Briana De Palme ili Johna Carpentera, gdje čovjek može biti siguran da će, legne li u naizgled udobnu postelju, uza zvuke nježne glazbe, iz jastuka sigurno izići najgora noćna mora.

Zato je nemoguće zaboraviti gdje smo bili, gdje smo se zatekli, 11. rujna 2001. godine.