Neočekivani kadar

Navikli smo da na televiziji gledamo kadrove koji su nekako već viđeni i očekivani. Bilo da je riječ o turističkoj gužvi, poskupljenju namirnica ili političkim vijestima uvijek su to isti prizori i, više ili manje, iste izjave. Strašno je reći, ali čak se i katastrofe i nesreće ponavljaju sličnim kadrovima.

A onda, u izravnom prijenosu dodjele HRT-ovih nagrada Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama, ugledao sam kadar koji me iznenadio i oduševio! U pregledu predstava što su se natjecale za dramskog Orlanda (postoji još i onaj glazbeni), zabilježen je i trenutak s premijere Dantonove smrti redatelja Olivera Frljića (koja je i dobila nagradu), gdje vidimo publiku okovanu unutar drvene ploče s rupama za glavu.

Puno je bilo riječi o tom postupku, jer redatelj Frljić zamislio je da publika, doduše, sjedi na stolicama, no glave su im okovane unutar te konstrukcije, i jedino one vire van; ostatak je tijela ispod drvene platforme. Tako čovjek ne može upavljati svojim tijelom i svojim pokretima onako kako je naumio, odnosno, redatelj je i njegov gospodar, a ne samo gospodar glumaca i scene. Prijatelj i kolega s kojim sam razgovarao izrazito je protiv takvoga ponašanja, jer, tvrdi, gledatelj mora biti u svakom trenutku slobodan napustiti predstavu.

Potpuno se s njim slažem. U bilo kojem trenutku konzument ima pravo napustiti film ili predstavu, otići s izložbe nakon nekoliko minuta ili zaklopiti korice knjige kada osjeti da ga čitanje tog štiva više ne zanima. Osim toga, osobno mi je uvijek išlo na živce kada bi, primjerice, koncept neke predstave podrazumijevao interakciju s publikom; u trenutku izvedbe glumac je taj koji ima moć, vještinu i znanje, te se njegovo obraćanje gledatelju može doživjeti kao nasilje zmije nad žabom. Ne želim da mi glumci prilaze i nešto prčkaju oko mene, jer niti ja ne izlazim na scenu i ne miješam se u njihov posao.

Ipak, jedan neočekivani kadar na premijeri Dantonove smrti  humorno je nadvisio cijelu ovu priču; u tom kadru vidimo glavu Ivice Prlendera, intendanta DLJI, ali i njegovu ruku s cigaretom što se provlači ispod daske, obgrljuje ju i potom prinosi cigaretu ustima. Fizički je to bilo moguće zato što je intendantova glava bila u rupi na samom rubu drvene konstrukcije, pa bi ta mjesta mogli proglasiti svojevrsnim pozicijama za pušače. Također, pokazalo se time kako zadnja rupa ne mora biti najgora moguća stvar na svijetu.

Prizor u kojem intendant osvaja svoju malu slobodu i udobnost unutar okovane situacije višestruko je simboličan. I apsolutno prikladan manifestaciji čiji je moto - o lijepa, o draga, o slatka slobodo!