Pismo Damiru

Već godinama se - kada je riječ o kritikama društvenih prilika u nas, o padu kriterija, o poplavi trivijalnosti, o samodovoljnosti političara, o bahatosti bogataša - spominje i pojam druge Hrvatske. Ta druga, neprimjetna, Hrvatska ona je u kojoj žive pristojni i odgojeni ljudi, ljudi željni obrazovanja, ljudi koji rade na sebi i odolijevaju novokomponiranom kičeraju.

Ipak, pobojali smo se da je i ta druga Hrvatska samo mit kojim se tješimo, jer toliko je nevidljiva da čovjek mora posumnjati u njezino postojanje. Sve do prije nekoliko dana, kada je druga Hrvatska pobijedila na filmskom festivalu u Puli.

Film Pismo ćaći Damira Čučića, naime, bio je pravi underdog, te se iz komornog termina u kinu (nije prikazan u Areni) vinuo do pobjedničke pozornice i  nagrade za najbolji film festivala. A Damira Čučića - redatelja, montažera, mnogostruko nagrađivanog autora dokumentarnih i eksperimentalnih filmova - znam baš godinama, jer radimo u istoj firmi, gdje je on zaposlen kao montažer. Često smo zajedno sjedili u montaži, slažući neki od priloga za emisiju Pola ure kulture, kao što smo satima raspravljali montirajući dokumentarni film koji sam snimio prije nekoliko godina. Brz, vješt, talentiran, maštovit, Čučić već kao montažer iskazuje posebnost; a kad se tome pridruži njegov autorski pogled, nastaje zaokružen umjetnički profil.

Prilično, ako ne i potpuno različiti, u poimanju života i svijeta, obojica smo uvijek uvažavali jedan drugog, kao što se uvažavaju državljani druge Hrvatske; sličnost tu nije uvjet sa suživot. Damiru je ono što radim vjerojatno uvijek izgledalo previše žovijalno, možda čak i pomalo neodgovorno, dok se meni njegov rad činio teškim i tmastim; nedostajalo mi je humora. Ali, kažem, nije to uopće važno, različitosti su tu da bismo im se veselili.

Jasno je da Damira nisu nikad primili na Akademiju dramske umjetnosti, jasno je da su ga zaobišle sve karijerne slasti i masti. Napokon, kome treba jedan talentiran čovjek, usto i nevjerojatno radišan te pun ideja? Pa nećemo valjda jednog takvog pripustiti u strukturu, da nam svojim sposobnostima maše kao crvenom krpom! Srećom, on je vrlo čvrst i uporan, te se nakon godina i godina vrijednog rada uspio izboriti za vidljivost.

A sve ovo što sam rekao za Damira vrijedi i za producenticu filma Veru Robić-Škarica, ženu koja je cijelu jednu zanemarenu i prezrenu djelatnost - skromnu djelatnost filmskih klubova, medijskog obrazovanja na razini osnovnih i srednjih škola, eksperimentalnih zanesenjaka i ostalih likova s filmske krme - podigla na zavidnu i uređenu razinu.

Njih dvoje pokazuju što može druga Hrvatska. U onim rijetkim trenucima kada favorizirana prva Hrvatska izgubi koncentraciju.