Šulkolegica

Pažljivo sam slušao Vesnu Teršelič - voditeljicu Documente, Centra za suočavanje s prošlošću - u emisiji Nedjeljom u dva kolege Aleksandra Stankovića. Ustvari, toga je dana u studiju Hrvatske televizije bilo dvoje mojih kolega: Stanković kao medijski kolega, te Vesna Teršelič kao - šulkolegica.

Bilo je to u razdoblju između 1976. i 1980. godine, u Križanićevoj ulici u Zagrebu, u školi koja se tada zvala Centar za kulturu i umjetnost, a prije i poslije toga bila je poznata kao II. gimnazija; premda, čak ni u tom razdoblju usmjerenog obrazovanja to nije bila ništa manje gimnazija, ako pod gimnazijom držimo jednu dobru građansku školu. Prije dvije godine proslavili smo tridesetu godišnjicu mature, i tada čovjek shvati kako je s ljudima s kojima je davno išao u razred uvijek nekako povezan, kao da su mu rodbina.

Zato sam i sjeo pred TV ekran, jer me zanimalo što će reći šulkolegica. O njezinu radu dobro smo informirani; to je jedan od težih poslova u ovoj zemlji, nagnati ljude da se suoče s prošlošću. Kod pojedinaca, psihijatri na to potroše godine rada; koliko vremena treba potrošiti kad je riječ o cijeloj državi?

Potresno je čuti kako nisu riješeni slučajevi ubojstava (srpskih) civila u ratu, štoviše, čak će oni što su podnijeli tužbu protiv tih zločina morati platiti sudske troškove! Potresno je čitati sms-komentare u kojima ljudi još uvijek reagiraju na način: a zašto se ona ne zauzima za kažnjavanje onih što su nama radili zlo?

Ali ubijeni civili, sve te žrtve Siska, Gospića, Pakračke Poljane, Lore, Zagreba, Osijeka ili neke druge situacije ili drugog mjesta nisu sjedili na tenku koji je ušao u Hrvatsku. Oni su stradali zbog toga što u jednom trenutku očito nisu svi građani bili pred zakonom jednaki; neki su mogli biti odvedeni, mučeni, ustrijeljeni, pušteni da plutaju rijekom doslovno gdje ih voda odnese.

Ma sve to znamo godinama i čuli smo milijun puta, reći će netko; očito još uvijek nedovoljno, čim Centar za suočavanje s prošlošću i dalje ima posla. Kad čovjek pogleda razmjere i užase II. svjetskog rata, pa se prisjeti da je već desetak godina nakon završetka rada toga golemog stratišta svijet živio novi život! A mi? Navršit će se uskoro i dva desetljeća od kraja rata, a psihijatrijska seansa jako teško i sporo ide. 

Pacijent, očito, ne surađuje kako bi se očekivalo.