Posjet prijatelju

Nedavno smo u jednom razgovoru pričali o životinjama i o tome kako se ljudi odnose prema njima. Povod su bila ova sezonska napuštanja kućnih ljubimaca, koja govore o ljudskoj bezobzirnosti i okrutnosti. Ali, otišli smo u razgovoru i dalje, utvrdivši kako su upitne relacije ljudi i životinja u suvremenom, visokourbaniziranom, društvu.

Dotakli smo se tako i zooloških vrtova koji su, kolikogod bili moderni i lijepo uređeni, ipak nekako tužna mjesta. Sjetio sam se kako sam samo tjedan-dva prije tog razgovora, za boravka u Berlinu, otišao posjetiti biće koje, na stanovit način, držim prijateljem - a to je veliki panda Bao Bao, inače žitelj glasovitog berlinskog zoološkog vrta. Prvi pogled, prije dosta godina, na tu nevjerojatno ljupku životinju toliko me oduševio da ga često spominjem i u govoru i u pismu. 

Dvogodišnji Bao Bao stigao je u tadašnji Zapadni Berlin još 1980. godine, kao poklon kineskih vlasti. I najstariji je živući panda u nekom zoološkom vrtu; naišavši na taj podatak odlučio sam da ga moram otići vidjeti još jednom, jer tko zna hoće li još dugo... Kažu, uostalom, da udomljeni pande žive 20 do 30 godina, što znači da je Bao Bao već i premašio tu vremensku granicu.

Otišao sam u Zoološki vrt, naravno, u vrijeme hranjenja, jer to su najatraktivniji prizori; Bao Bao koji, sjedeći, jede perec slika je koja se ne zaboravlja. Ipak - osim ako nije riječ o sugestiji - sada mi se činio pomalo ofucan, a i rastužilo me gledati ga kako desetke puta kruži po nastambi čekajući obrok. Pande jesu samotnjaci, ali ne bih rekao da vole samoću koju osiguravaju nastambe i zoološki vrtovi. 

Nekako se bojim za njega. I razmišljam o tome kakav mu je bio život u tom ograničenom prostoru. I želim mu sve najbolje.

A to čovjek obično čini za prijatelje.