Noćni napadi

Zaludu i video nadzor, zaludu i zaštitna vrata vozačke kabine u prometalima javnoga gradskog prijevoza u Zagrebu: nasilnici su u noćnom, odnosno ranojutarnjem, pohodu prebili ZET-ova vozača autobusa. Već je dugo poznato da su noćne linije naglašeno riskantne, osobito vikendom, kada opijati dodatno ohrabre huliganske ispade, no možda je ovo prilika da se konačno pošalje i primjeren odgovor na takvu ucjenu nasiljem. 

Vrijeme je, naime, da kao društvo prestanemo biti lijeni, tromi i permisivni u suočavanju s nasilništvom. Zaposlenici ZET-a imali bi puno pravo štrajkati u slučaju da im zajednica ne osigura primjerene uvjete rada, a za to je, osim policijsko-pravosudnih, najvažnija politička odluka. Želimo li biti poligon za iživljavanje kojekakvih tipova, želimo li ih vječno opravdavati ratom i krizom? Pa zaboga, tko je od nas odrastao u nečem što bismo mogli nazvati model society? Kvazi psihosocijalna analiziranja i razglabanja očito ne mogu riješiti problem, no zato može jedna zdravorazumska odluka da želimo siguran grad i da nema tolerancije za predatore - kako ih naziva autorica odličnih forenzičarskih romana Patricia Cornwell - pa makar bili i maloljetni. Kako je rečeno u nekoj od epizoda neke od odličnih američkih kriminalističkih serija, odlukom da mlati i ubija takav se odrekao prava na maloljetnost.

Mlakost i neodlučnost - a, ustvari, riječ je o surovosti prema građanima - hrvatskog državnog aparata kada je nasilje u pitanju, opetovano se pojavljuje; sjetimo se, još jednom, strašnog slučaja Luke Ritza. Nadajmo se da ovoga puta neće biti tako te da će sljedeći koji se odluči za noćno divljanje ipak imati o čemu razmisliti, u smislu posljedica koje donosi takvo ponašanje. Čemu, uostalom, plaćamo sve te poreze i prireze? Valjda i zato da bismo se u vlastitom gradu imali pravo osjećati sigurnima. I danju i noću.

I nikakav video nadzor neće nam pomoći ako ne želimo istinski vidjeti ono što se događa.