Blizanac

Odrastao sam kao jedinac, no u zadnjih dvadesetak godina do mene povremeno dolazi glas kako imam “blizanca”, odnosno, kako u Zagrebu živi netko meni nevjerojatno sličan. Eto, nedavno sam opet čuo da je taj moj blizanac hodao središtem grada (mislim da je riječ o Teslinoj ulici), te kako ne samo da mi nalikuje izgledom, nego i stilom odijevanja te pokretima i govorom tijela – motima, rekli bi u Dalmaciji. 

Kažem, nije to prvi put da čujem o svom blizancu. I kao što su mene povremeno o toj neobičnosti izvještavali moji prijatelji, vjerojatno su i njega njegovi. Sjećam se, jednom davno zatekao sam se u društvu nepoznatog čovjeka koji je gotovo zurio u mene; na licu mu se vidjelo da je vrlo iznenađen, čak šokiran. Pokazalo se, naime, kako je za mene – i to iz velike blizine – pomislio da sam njegov dugogodišnji poznanik iz kvarta (nota bene, dugogodišnji, dakle ne netko koga površno znaš). Iz tog razgovora saznao sam da moj blizanac živi – ili je  barem tada živio – negdje na Črnomercu.

Razgovarajući s prijateljima o toj, slobodno se može reći, bizarnosti, ustvrdio sam kako bi me bilo strah sresti svoga blizanca. Kakav je to osjećaj – gledati u svoj odraz, a ne biti pred ogledalom? Događa li se to i drugima? Je li to realizacija one ideje o gledanju sebe izvana? Pomisao definitivno jest izazovna; premda, moguće je da, u slučajevima poput ovoga, takav susret nije niti izgledan, već su ti neobični “blizanci” osuđeni da se stalno mimoilaze. Njihovim suočavanjem, naime, možda bi došlo do nekih katastrofalnih i nesagledivih posljedica.

Ali, zato postoje sredstva komunikacije. Napiši blog o tome, kažu mi prijatelji, možda ti se on i javi. Malo sam se nećkao, malo razmišljao o tome, a što sam odlučio – vidite i sami.

Naravno, ako bude nekih događaja i novosti u tom pogledu, obavezno ću napisati nastavak!