Vjesnik

Ovih dana, nakon što je ugašeno tiskano izdanje Vjesnika (elektroničko je i dalje dostupno), čitam uspomene kolega novinara na taj list; u toku novinarske karijere, naime, mnogi su, na ovaj ili onaj način, surađivali u tom poznatom i starom dnevniku. 

Premda je moj profesionalni put, što se tiskanih medija tiče, bio vezan uz Večernji list, početkom dvijetisućitih jedno sam vrijeme surađivao u Vjesniku, pišući filmske recenzije za radiotelevizijski prilog. No, na ovome mjestu - a kada se već prisjećamo svojih veza s Vjesnikom - otišao bih puno dalje u prošlost, na početak osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada sam, kao student, u Vjesniku imao svoju prvu novinarsku praksu.

Studirao sam tada na Filozofskom fakultetu i bio sam, ako se varljivo sjećanje ne poigrava sa mnom, na drugoj godini studija; s obzirom na to da sam u srednjoj školi pohađao novinarski razred, ljudi iz tadašnje Vjesnikove kuće (što je uistinu raspolagala mnogim listovima, časopisima  i izdanjima) imali su oko na nama za koje su mislili da bi, danas ili sutra, mogli krenuti u to zanimanje. 

I eto, u stanci između zimskog i ljetnog semestra, došao sam - onim čuvenim liftom u novinarskom neboderu - u  gradsku rubriku lista Vjesnik, zajedno s još jednom kolegicom praktikanticom (koja je kasnije stigla i do glavnouredničkog mjesta vrlo poznatog tjednika, prije nego što se prebacila u modernije, korporacijske i PR-ovske, strukture). Kad su  nas novinari gradske rubrike vidjeli u redakciji, odmah su se narogušili; i tada, kao i kasnije, redakcije su uvijek imale znatan broj honoraraca što su strpljivo, godinama, čekali stalno zaposlenje, dok ne bi postali potpuno očajni i rezignirani. I kad bi se netko nov i mlad pojavio na vratima, u njemu su samo vidjeli mrsku konkurenciju, nekog tko će povećati ionako velik broj kandidata u tom vječnom redu za željenu radnu knjižicu.

Nisu pomogla ni razuvjeravanja kako smo mi samo studenti na praksi; gledali su nas mrko, podozrivo, optužujuće, razmišljajući tko stoji iza nas i tko bi nam mogao biti veza. Moja kolegica bila je zgrožena atmosferom, rekavši mi: Dražen, vidi kako nas gledaju, nisu nas ni kavom ponudili! I premda u životu znam biti osjetljiv, nesnosan i cendrav, Vjesnikova neprijateljska dobrodošlica nije me jako dirnula. Pusti kavu, nismo tu zbog kave, odgovorih kolegici, odradit ćemo praksu i vraćamo se na faks.

Među onima koji su bili raspoloženiji prema nama bio je i mladi, perspektivni, urednik gradske rubrike, jedan vrlo drag i poduzetan čovjek koji nam je davao zadatke. Tako me jednoga dana dopalo da napišem članak o nestašici autodijelova; moje je bilo da zovem razne autoservise i raspitujem se o tome imaju li dijelova za pojedine marke automobila. Krenuh na posao, i nakon pokojeg sata telefonskog istraživanja sjedoh za pisaću mašinu da napišem članak; za vježbu, mislio sam.

Ali, kada je taj moj rani rad bio gotov, redom su se svi, od redaktorice do urednika - kako je kome tekst, tipkan na onim smeđkastim novinarskim karticama, došao u ruke - počeli oduševljavati. Ma vidi kako je mali to dobro složio, ma vidi kako je povezao pasuse, izvrsno! Čudili su se kako je netko, bez ikakve prakse, to mogao čitko i profesionalno napisati. Tekst je i objavljen te prilično visoko plasiran na stranici, s punim potpisom! 

Od toga dana, tijekom moga kratkog boravka u redakciji, urednik mi se obraćao s posebnom pažnjom i povjerenjem. Premda je puno mojih kolega u sličnoj situaciji pokleknulo, napustivši studij i bacivši se u nemirne redakcijske vode (čekajući, kasnije, status stalnoga zaposlenika godinama), ja se nisam dao zavesti i s veseljem sam se vratio na studij. Vjesnik je ostao jedna mladenačka epizoda koju, u sebi, volim zvati: može i bez kave.

E da, važan podatak nisam iznio. Mladi i perspektivni urednik gradske rubrike bio je Vladimir Drobnjak, danas pregovarač i diplomat najvišeg ranga!

Nažalost, kako se više ne krećemo u sličnim krugovima, već je on u visinama međunarodne politike, a ja i dalje pješačim Zagrebom, nemoguće je da se sretnemo, da mi da neki vanjskopolitički zadatak, ja ga dobro obavim, i onda me pozove na suradnju, kao što se to dogodilo nekada u Vjesniku. Pa da završim kao veleposlanička ekscelencija, obučen u odijelo Brioni, s diplomatskom putovnicom kao ukrasom.

Šalim se, naravno; ipak ja najviše volim razgovarati s vas nekoliko koji me čitate.