Računi

Ulazim neki dan u poslovni prostor telekom-operatera - ne znam kako da to drukčije nazovem, jer nije riječ o klasičnom dućanu - s namjerom da na automatu za plaćanje računa riješim dospjele obaveze. Uveli su te automate ne tako davno, no očito nije dobro išlo - više ih nema. Vjerojatno dio ljudi nije naučio samostalno rukovati uplatama, pa je uvijek netko trebao asistirati - ili tko zna što bi još mogao biti razlog.

Uglavnom, ljubazna službenica obavještava me da račun mogu platiti na njihovom pultu,  no uz naknadu od pet kuna. A ako plaćam na pošti? I tada je naknada pet kuna, što je, naravno, apsurdno, jer logično je da nema naknade ako plaćate u samoj tvrtki koja vam je račun izdala. Ali, logika je očito davno zaboravljeni proizvod; nije logično da najmanju naknadu, onu od dvije kune - i u to me službenica uputila - plaćam ako račun odnesem na kiosk i tamo to riješim.

Da ne ispadne kako je problem samo kod privatnika, navodim i primjer plinske tvrtke koja je, nakon periodičnog obračuna, izdala račun na 46 lipa. Ako odlučite i to platiti na pošti, čeka vas naknada od pet kuna, što je, matematički, deseterostruki iznos računa.

Sve to dalo mi je misliti, kako se obično kaže, pa zaključujem, jer to je i prilično jasno, da je nešto trulo u državi korporacijskoj. I to zbog shizofrene situacije u kojoj se nalaze te korporacije, rastrgane između želje da pokažu kako se brinu za svoje potrošače - nudeći im čitav svemir proizvoda i usluga - i svoje prirodne gramzivosti u kojoj se ne žele odreći niti jedne jedine lipe ekstra profita. Uobičajeni bankarski odgovor kada je riječ o plaćanju računa jest da prijeđete na internetsko bankarstvo; u redu, možda to i jest najjednostavniji i najjeftiniji način podmirenja  troškova, ali što se dogodilo s izborom? Živeći u socijalizmu uvijek smo se tužili na siromaštvo ponude i nedostatak odabira. A sada se čini kako nam opet, restriktivnim i kazneno-financijskim mjerama, taj izbor ograničavaju. Koristim se računalom, ali moj je odabir da jednom mjesečno uzmem smotak računa, odem u svoju secesijsku obližnju poštu i kod iznimno brzih i spretnih službenica na šalteru platim te račune. 

Svojedobno je jedna autorica objavila knjigu o tome što Britanci stvarno misle kada nešto kažu. Poznato je, naime, da su oni majstori tzv. understatementa, dakle, stvari se očitavaju u nijansama. Primjerice, Britanac vas pita odakle ste, vi kažete ime svoje male i nepoznate zemlje, a on potom komentira - Kako zanimljivo! Naivno pomislite da vam je upućen kompliment, no ono što vaš britanski sugovornik uistinu želi reći jest - Marš tamo odakle si došao, stoko primitivna!

Eto, tako i korporacije i banke; naizgled nam nude sve i svašta, a tjeraju nas samo na ono što njima odgovara. Iza svih tih fancy reklama, projekata i akcija izranja jedna poruka: plaćaj račune doma, na računalu, ne dolazi nam u naše urede i ne tjeraj nas da i dalje zapošljavamo žive službenike - inače ćemo te dobro oderati.

I to uopće nije understatement.