Registracija

Uđem u tramvaj, a glas iz zvučnika upozorava putnike, neprestano, kako su dužni registrirati se svojom elektroničkom karticom prilikom ulaska u prometalo. Gdje su oni dobri starinski pokazi, koje je bilo dovoljno držati u novčaniku.


Registracija karticom - a da je obavezna pročitao sam i na ZET-ovoj internetskoj stranici -  ima smisla, naime, jedino ako je riječ o vrijednosnoj karti. Tada se, prislanjanjem na uređaj, s računa skida iznos za vožnju. I to razumijem. Ali zašto je potrebno registrirati pretplatne karte, koje ionako vrijede od datuma do datuma, za neograničen broj vožnji? Pretplatnu kartu čovjek kupuje upravo zato da o karti ne bi morao razmišljati prigodom svake pojedinačne vožnje. Pretplatna karta praktična je, nadalje, ako idete s placa s punim rukama, pa vam je nezgodno posezati u torbu ili novčanik i tražiti kartu. Pretplatna karta stvar je komocije, ne samo kod nas; kada dođem u Berlin, primjerice, kupim kartu za javni prijevoz koja vrijedi tjedan dana, i tih se sedam dana bezbrižno vozim podzemnom i nadzemnom željeznicom, te autobusom, danju i noću.


Ali ne, u Zagrebu - u kojem je javni prijevoz nedavno i znatno poskupio - upozoravaju me da se moram registrirati, ili će moja vožnja biti proglašena ilegalnom?! U gomili bezobrazluka na koje smo već navikli u ovoj državi koja očito nikad neće postati servis svojih građana, ovo je još samo jedna kap u toj tužnoj čaši. Ono čemu se mogu domisliti jest to da ZET vjerojatno želi napraviti statistiku posjećenosti pojedinih linija, te im u tome svakako pomaže registracija putnika. U redu, no, u tom slučaju, zašto glas iz zvučnika ljubazno ne zamoli putnike da se registriraju, a zbog kvalitetnijeg praćenja i planiranja linija i voznih rasporeda? Što se dogodilo s izrazom - molim vas lijepo?


Lakše je, naravno, narediti i prijetiti. K tome još i povisiti cijene. Tko zna što će još smisliti? Da kartice nosimo istaknute na vidnome mjestu? Ali, čemu čuđenje; u zemlji u kojoj je najfrekventnija reklama ona s ovcom, jasno je kako takva ponašanja prolaze bez riječi, u šutnji. Predlažem zato Ministarstvu kulture da Hrvatsku šutnju, kao i Hrvatski jal, prijave na UNESCO-vu listu zaštićene nematerijalne baštine.