Nizinska pruga

Vlakovi su prekrasna prometala. U svom najboljem obliku oni su moćni, brzi, zanimljivi. Oni vam omogućuju da, putujući, osjećate promjenu krajolika, umjesto da zrakoplovom skačete poput skakavca iz jednoga grada u drugi. Oni vam omogućuju da udobno drijemate, čak i spavate, da čitate, sanjarite, prošetate, družite se - različito od neudobne prikovanosti na sjedalu autobusa.

Nažalost, hrvatska željeznička situacija zapuštena je i otužna. Dobro, mi nismo velika zemlja poput Njemačke ili Francuske, gdje su putovanja vlakom iznimno popularna. Ipak, ovih dana, kada se opet spominje nizinska pruga do Rijeke, nemoguće je ne veseliti se eventualnoj realizaciji toga projekta, koji bi možda najavio novi život željeznica u Hrvatskoj.  

Cijelo djetinjstvo i mladost proveo sam, u ljetnim mjesecima, u nekadašnjem poslovnom vlaku što je prometovao od Zagreba do Rijeke. S obzirom na to da tada nije bilo suvremenih i brzih cesta, taj je vlak bio vrlo popunjen; njime se putovalo puno ugodnije nego autobusom, a vrijeme je putovanja bilo otprilike slično. S dolaskom u Rijeku putnici bi se razbježali u raznim pravcima, u ljetovališta na obali ili otocima. I ponovo bi se sretali na povratku, nešto tamniji nego ranije.

Godinama nisam ušao u taj vlak; ne samo da je njime danas putovanje znatno dulje nego autobusom, nego se često popravlja stara pruga, pa se pribjegava zamornim kombinacijama željezničkog i cestovnog prijevoza. 

Sasvim je jasno da će se nizinska pruga jednom graditi zbog ekonomskog interesa i transporta roba do riječke luke, a ne zbog putnika poput mene. Ipak, meni će život zbog takve brze linije postati sigurno ljepši, jer ću moći u vremenu jednog dana, od svitanja do sumraka, zamijeniti svjetove, kontinentalni za primorski. Jednostavno ujutro prošetati do kolodvora, sjesti u vlak, i za sat i nešto gledati more, brodove i, nadam se, kamelije. Vjerujem, naime, kako bi bilo moguće jedan mali odvojak te nove pruge produljiti do Opatije, te se, nakon kratkog putovanja i pročitanih novina, iskrcati na maloj i sunčanoj postaji toga prelijepoga gradića. A potom sljedeće novine pročitati na nekoj od opatijskih kavanskih terasa.

Eto, to je moja želja. Premda se u eteru najviše čuju planovi i želje velikih investitora, što se mjere milijardama, možda se usput prošverca i neka mala, privatna, čežnja.