Korporacije

Izluđuju me reklame za telekomunikacijske tvrtke: onu ovcu stvarno više ne mogu vidjeti ni nacrtanu, no još je gora reklama s dvojicom bezveznjaka što se svađaju oko pitanja koliko anđela stane na vrh igle, odnosno na jedan račun. Ustvari, tu je riječ o seriji: u prvoj epizodi oni se svađaju oko toga što sve može ili ne može biti na jednom jedinom računu, dok je u drugoj epizodi onaj "pametniji" - tj. onaj koji je pravilno shvatio čemu služi račun - postao šef, pa maltretira svog sporijeg kolegu, tjerajući ga da radi sklekove.

U nekom društvu znanja, dobrote i pravih vrijednosti možda bi ta dosjetka bila smiješnom; smijali bi joj se kao nečem stranom, apsurdnom i grotesknom. Ipak, nama koji živimo u društvu potpuno zatrovanom koroporacijskim mentalitetom uopće nije do smijeha. Jer, to je mentalitet koji potiče udvorištvo, nekreativnost i poslušnost, a neprijateljski se osnosi prema bilo kojem obliku individualnog razmišljanja ili, nedajbože, oponiranja, što je na vlastitom primjeru osjetio onaj nesretnik sa sklekovima.

Može se argumentirati, naravno, kako je takvog ponašanja uvijek bilo u radnim sredinama, na raznim stranama svijeta. Sjećam se da sam davnih dana, u povodu neke okrugle obljetnice mog  radnog staža, u firmi u kojoj sam tada radio dobio proverbijalni sat i nekakvu povelju na kojoj se spominjala odanost poduzeću - kao da je odanost faktor koji određuje kvalitetu mog sudjelovanja. Osim toga, svi smo čitali o, primjerice, fanatičnoj odanosti Japanaca tvrtkama u kojima rade, ali ono o čemu govorimo danas kada spominjemo korporacijski mentalitet jest jedan dominantan sustav što, bez obzira na svoj šareni potrošački omot te bogatstvo životnih, da ne kažemo tarifnih, modela, od ljudi želi napraviti robote bez misli i bez osjećaja, robove bez empatije i otpora.   

Premda se kiti diplomama uglednih međunarodnih učilišta i navodnim kozmopolitizmom, korporacijski je mentalitet u temelju agresivan, grub i antiintelektualan. Suvremeni korporacijski štakor neće Hamleta brešanovski nazvati drugom Omletom, no od hamletovskih dilema i uopće razumijevanja umjetnosti on je jednako daleko kao i neki davni seoski komesar. Umjetnost mu je uglavnom roba za ukrašavanje raskošnih predvorja i materijal za poboljšanje vlastitog imidža - sve dok umjetnost i umjetnici napokon ne nestanu, kako se on nada, pa se više neće morati zamarati tim žicarima i budalašima iz outsorcinga.

Ne treba se čuditi: svijet kojim vlada šačica bolesno gramzivih dedeka jednostavno mora tako izgledati. Korporacije su njihovo sredstvo tlačenja, njihov način da nam iz glave izbiju svaku misao osim potrošnje, kako bi oni na svoje račune mogli pripisati nove imaginarne trilijune. Zato vjerujem kako će jednog dana korporacijski kapitalizam biti upisan na listu svjetskih zala, zajedno s, recimo, pojavama kao što su fašizam ili staljinizam. Tada ćemo možda neki mirni gradski trg nazvati Trgom korporacijskih žrtava - zašto ne?