Samci

Nije to ništa novo: samci su i dosad zarađivali manje od svojih kolega s obitelji i djecom, ali s novim poreznim pravilima zarađuju još i manje. Podaci koji se iznose na godišnjoj razini pomalo su frapantni - samac čiji je mjesečni prihod oko 15 tisuća kuna bruto godišnje može platiti 17 tisuća kuna više poreza i prireza nego što plaća njegov kolega s dvoje uzdržavane djece.

S jedne strane, čini se logičnim da se na račun djece i uopće uzdržavanih članova obitelji dobivaju olakšice, no, s druge strane, cijela stvar ima jedan neugodan diskriminatorni prizvuk koji je, koliko sam čitao, gledao i slušao, prepoznat i u medijima, što nisu pozdravili takvu politiku. Realnost je, naime, da mnogim ljudima samački život nije odabir, nego posljedica njihovih životnih okolnosti, pa nekako ispada da ih se ovakvim mjerama kažnjava za nešto za što nisu krivi. Radikalniji će vjerojatno ići i dalje, tvrdeći da plaća ne bi uopće smjela biti uvjetovana osobnim okolnostima - dakle, dvoje ljudi koji rade isti posao moraju dobiti istu plaću - nego da te osobne okolnosti treba rješavati na drugi način.

Realnost je, također, da samci - baš zato što su samci - u socijalnoj mreži najviše pomažu drugim članovima obitelji; imam prijateljicu, primjerice, koja već dugo pomaže svim članovima svoje obitelji, od majke do sestrine djece, no taj njezin doprinos nigdje nije evidentiran. Također, u obiteljima s više djece ono će dijete koje bude samac na kraju brinuti o roditeljima i pomagati im. I što to uopće znači - uzdržavani član obitelji? Ti birokratski nazivi skrivaju činjenicu da živimo u zemlji u kojoj je dobar dio umirovljenika, zbog iznimno malih mirovina, u situaciji da ih se mora dodatno uzdržavati - a to najčešće čine njihova djeca samci. 

Nije više, dakle, osnovno pitanje koliko je teško biti samac. Pitanje je: koliko je to skupo? Osobito nakon ovakvih poreza koje bismo slobodno mogli nazvati - porezima na sudbinu.