Vrećica

Jedan trgovački šok doživio sam tamo gdje sam najmanje očekivao - u popularnom lancu što se bavi prodajom kozmetike, papirnatih ručnika i maramica, sredstava za pranje i čišćenje... Štoviše, taj je lanac poznat i prepoznat po humanim radnim uvjetima nekarakterističnima za korporacijsko doba. 

I zato sam se vrlo neugodno iznenadio kada me ljubazna blagajnica upitala: hoće li male vrećice biti dovoljne ili želite veliku? Donedavno, naime, blagajnica je sama odabirala veličinu vrećice, ovisno o tome koliku ste hrpicu proizvoda kupili. Sada bira kupac, zato što se veća vrećica - plaća.

Pa nije to ništa novo, reći ćete, u većini trgovina veću vrećicu plaćate. I to je točno, no ona koju vam ponude besplatno ipak može poslužiti. Što se tiče mog slučaja na blagajni, ponuđene male vrećice mogle bi udomiti, primjerice, kutiju kondoma i sapun, no ne i, recimo, kutiju papirnatih brisača - što je bio tek jedan od artikala koje sam kupio. 

Nemajući kud, bijesan kao pas, kako se obično kaže, kupio sam veću vrećicu - ne osjećajući se, doduše, toliko kao pas, koliko kao magarac. Nije mi se činilo pravednim da na tristo kuna potrošenog iznosa moram dodati i devedeset lipa za vrećicu. Osim toga, razmišljam, ako se ovi trgovački pozitivci tako ponašaju, što očekivati od onih na lošijem glasu?

A vrećica, kao da mi se ruga, veselim me natpisom obavještava kako je ekološki osviještena, napravljena od recikliranog materijala i opet pogodna za recikliranje. (Premda, slušao sam, ne tako davno, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska, kako jedan sveučilišni profesor tvrdi da je opasnost plastičnih vrećica običan mit).  Baš mi je drago, sve u svemu, da sam sa svojih devedeset lipa pridonio ekološkim naporima trgovačkog lanca; nekako se osjećam kao da sam ih kreditirao.

Ne ostaje mi drugo nego da preoblikujem slogan tog lanca te zaključim kako me tu ipak ne cijene dovoljno, pa je bolje da tu (više) ne kupujem.